#Kritika

Žongliranje sa stresom

Sedmoga dana (En el septimo dia), r. Jim McKay, 2017.

-16/01/2018-

AUTORICA: Ana Abramović

Film Sedmoga dana (En el septimo dia) američkog nezavisnog redatelja Jima McKaya, poznatijeg po svom doprinosu televizijskim serijama kao što je Žica (The Wire), prikazan je na 15. izdanju Human Rights Film Festivala. Pišemo ovo iz razloga što film zasigurno neće biti dostupan širem gledateljstvu.

Film očarava jednostavnom linearnom strukturom koja sa suptilnim emocijama, a nerijetko i suptilno zaoštrenim političkim humorom, prati životne partikularije meksičkog imigranta u Brooklynu. Jose (Fernando Cardona) je dostavljač hrane, istodobno najbolji nogometaš imigrantskog kluba Pueblo koji se probija do finala kvartovske lige i budući otac čija trudna djevojka tek treba preći američku granicu. Njegova nimalo lagana svakodnevica udovoljava pravilima igre “šireg” društvenog konteksta, s garancijom neostvarivosti američkog sna i vječne patologije neraskidivih odnosa između jeftine radne snage i američkog poduzetništva. 

Film gledateljevu pozornu svijest podliježe sve većem pritisku kako se približava “nedjelja” - dan kada Jose treba “odigrati” nemoguće. Jose, glavni adut Puebla, imigrantske nogometne momčadi koja u nedjelju igra u finalu, toga dana ne može izostati s posla, i to u restoranu naziva La Frontera - “granica”. Redatelj se odlučio za smireno izlaganje složenosti Joseovog pothvata da uskladi sve svoje obaveze. Pritom nogomet postaje igrom “većom” od sporta, igrom koja objašnjava šire društvene odnose ukazujući na pravila koje postoje i izvan samog terena. Nogomet je također i neraskidiva interesna poveznica u ekipi imigranata koji dijele životni prostor i koji se međusobno egzistencijalno podupiru (dok sam Brooklyn nije mjesto gdje se pravila mijenjaju ili kroje prema njihovom životnom iskustvu). 

Kraj filma donosi epizodu s uličnim sviračem koja poetično zaokružuje teatralnost društvene igre, otimajući značenje glazbe, kao i nogometa, te ih obilježava kao prostor koji neprivilegiranima daje slobodu izražavanja svojih emocija i mitova, prostor apsurda i akcije. Filmska priča se naposljetku doima iskreno i snažno čemu zasigurno pridonosi i izbjegavanje klišeja. Primjerice, imigranti u svom tijesnom stanu peku hamburgere umjesto nekog meksičkog jela, što zaista više odgovara prehrambenim navikama Meksikanaca. Jim McKay to naziva etnografskom činjenicom u filmu.  

En el septimo dia strani su kritičari okarakterizirali kao svjež povratak skromnom i iskrenom američkom nezavisnom filmu, nabrajajući redateljeve prethodnike među kojima je i Cassavettes, zbog elegantnog stila i iskrenog prikaza promatranog svijeta u kojem uigrani naturščici vode svoje borbe na mikrorazinama svakodnevnog života. Bez obzira što usporedba s Cassavettesom zvuči nadmeno, Jim McKay zaista uspijeva u svom pothvatu da obradi temu društvene nejednakosti bez previše senzacionalizma. Ogoljeni na proste životne faktore koji osciliraju u sretnijim i težim trenucima, svjetovi imigranata i lokalnog stanovništva ovise jedan o drugom. Vlasnik restorana također je stavljen u neki tip podređenog odnosa pred klijentom zbog kojeg svoj restoran otvara nedjeljom. Naposljetku svi žongliraju sa stresom koji proizlazi iz nejednakih uvjeta, ali, da se poslužimo nogometnim sociolektom, jedan tim već u startu ima igrača manje.

Prijatelji