#Kritika

Velika gužva u bjelačkom predgrađu

Luka Ostojić

-02/01/2018-

FILM: Get Out, r. Jordan Peele

AUTOR: Luka Ostojić

Ne znam što da mislim o filmovima koji imaju politički zanimljivu ideju, a lošu izvedbu. Vjerojatno već činjenica da kao gledatelj mogu jasno razlučiti političku i estetsku stranu filma pokazuje da to nije baš uspjela cjelina. S druge strane, nisam toliki esteta (da ne kažem nešto ružnije) da bih odbacio film samo zato što nije vrhunski izveden. Ako ima zanimljivu ideju, vrijedi o njemu razmišljati i, eto, pisati.

Spoileri!

Get Out je horor komedija o mladom crncu Chrisu koji odlazi na imanje svoje bijele djevojke Rose upoznati njenu obitelj. Svi članovi obitelji su liberalni i ugodni prema Chrisu, ali s vremenom se otkriva da se iza ljubazne fasade krije suluda zavjera: bogati bijelci zapravo mame crnce u kuću, kradu im tijela i produžuju svoj životni vijek dok ličnosti sirotih crnaca bivaju potisnute u podsvijest.

Zanimljivo je što se ovaj film pojavio baš u trenutku Trumpove pobjede, točnije poraza Hillary Clinton. Premda se mnogo govori o šoku zbog Trumpove pobjede, manje se govori o širem razočaranju tzv. liberalnom politikom demokrata. Činjenica što je predsjednik SAD-a osam godina bio crni demokrat nije dovela do veće rasne ravnopravnosti, a indikativno je da je pred kraj Obamine vladavine buknuo pokret Black Lives Matter koji je na vidjelo izvukao dugotrajni, nasilni i sustavno ukorijenjeni rasizam američke policije, sudstva i politike. U istom duhu valja čitati i poraz Hillary Clinton: siromašne i potlačene manjine nisu “zavedene” da glasaju za Trumpa (ili da ne izađu na izbore), nego nemaju povjerenja u uglađene i liberalne političare.

I dok se liberalni mediji i umjetnici zgražaju nad Trumpovom pobjedom, ovaj film je jedan od rijetkih glasova koji se direktno bavi nepovjerenjem crnaca u liberalnu američku politiku i otkriva sentiment da liberalni bijelci nisu “manje zlo”.

U tom smislu, film je zanimljiv iz više razloga. Za razliku od većine drugih, ova priča ne govori iz kuta bijelaca, nego se iz fokusa crnca (točnije, protagonista Chrisa koji predstavlja ‘normalnu’ perspektivu) prvo čudi neuobičajenom i nelagodnom ponašanju bijelih liberala, a potom bori protiv njihovog zlog plana.

Suluda ideja o bjelačkoj krađi crnih tijela je, pak, sarkastičan komentar na Obaminu vladavinu i zanimljiva ideja o rasizmu koji nije inherentno vezan uz bijelu rasu. Naime, film vrši komičan preokret ideje o ‘višoj rasi’ pa tako novi fašisti žele preuzeti fizički superiorna crnačka tijela, čime ne bi dokinuli hijerarhiju rasa, nego bi naprosto okrenuli uloge. I kad bi se taj plan realizirao, cijela elita bi postala crna. Shvaćamo da privilegirana manjina nije privilegirana jer je bijela, nego jer je u posjedu društvenog i ekonomskog kapitala. Stoga se i Obama, ako pratimo komičnu liniju ovog filma, ponaša kao da mu je bijelac ukrao tijelo. Drugim riječima, za vrednovanje Obame važnije je uzeti u obzir da je pripadnik političke i ekonomske elite, a ne crnac.

No, dok je osnovna ideja filma zanimljiva i aktualna, a ‘bijela’ perspektiva u žanru horora spretno izmijenjena, Peeleovo snalaženje u žanrovima horora i komedije ipak nije neka sreća. Kao horor, film prerano daje očite narativne, zvučne i vizualne tragove koji upućuju na twist, čime ne stvara napetost nego osjećaj predvidljivosti. Toj emocionalnoj distanci pridonosi i glavni lik Chris koji se može reducirati na to da je crnac, muškarac i normalan, dakle ‘tipičan’ i prazan lik koji tek ispunjava funkciju u priči.

U samom raspletu koriste se svi mogući klišeji i jeftini žanrovski trikovi, i to u ironičnom modu, pa film bez jasnog razloga prelazi u grotesknu satiru. Kao komični element, tijekom cijelog filma prisutan je i sporedni lik Rod, Chrisov prijatelj i pomagač, koji se ponaša kao stereotipni crnac iz holivudskih komedija. Prisustvo tih komičnih elemenata u filmu nije opravdano, jer ni u Rodovim scenama ni u samom raspletu nema (uspješnih) pokušaja humora. Nije ni jasno zašto film uopće skreće na tračnice komedije jer bi u ozbiljnom tonu bio jednako efektan i ironičan. Ako je Peele želio uvođenjem Roda uputiti na nesklad između ‘crnog’ i ‘bijelog’ žanra, onda je uspio – komični Rod vidljivo odskače od ostatka filma jer u hororu nema ni funkciju ni smisao. Doduše, odgovornost za to ne leži samo na ustaljenim žanrovskim obrascima, nego i na ovom scenariju.

Stoga, iako film iznosi zanimljivu ideju, ne donosi mnogo više od toga. To je šteta jer žanrovi horora i komedije otvaraju prostor za više – za jači emocionalni angažman gledatelja i za slojevitiju, manje klišejiziranu razradu navedene ideje. Ovako, ostaje nam nada da će Peeleov film zacrtati put kojom će krenuti neki bolji redatelji i scenaristi.

Prijatelji