#Kritika

Inspirativna potraga za inspiracijom

Precijenjena dramaturgija, r. Sunčica Ana Veldić, 2017. (produkcija: Kinoklub Zagreb)

-26/02/2018-

AUTORI/CE: Ivor Glavaš, Jelena Ratko, Paula Skelin

Kratki dokumentarni film Precijenjena dramaturgija autorice Sunčice Ane Veldić je na Gledalištu Kinokluba Zagreb osvojio i Nagradu Maksimilijan Paspa i Nagradu kritike za najbolji amaterski film godine. Stoga ne čudi što je čak troje polaznika KKZ-ovog "Kritičarskog inkubatora" pisalo o ovom odlično prihvaćenom filmu. Donosimo tri teksta, tri pozitivne kritike, a opet tri različite interpretacije istog filma. 

***

Ivor Glavaš: Ljepota kreativne praznine

Mnogi od nas imaju nešto za reći, ali samo rijetki uspijevaju. Ni većina filmaša često ne uspijeva dobro artikulirati svoje ideje i osjećaje. Trud uglavnom završava umjetničkim neuspjehom, što nije problematično jer je umjetnički proces upravo ta borba – borba za pronalaženje smislenog i umjetnički relevantnog izraza. Ostajemo nijemi, unatoč svim formalnim mogućnostima koje nam se pružaju da progovorimo autorski, na način specifičan sebi i drugačiji od svih drugih. 

Precijenjena dramaturgija je film o pravljenju filma. Gledamo rezultat pokušaja da se napravi dramaturški konzistentan film, a u tom je smislu autorica filma Sunčica ujedno implicitna autorica i junakinja za koju želimo da uspije, što nas upliće u narativ filma. Film pritom progovara o teškim i lijepim stranama umjetničke proizvodnje. Kadrovi se stapaju između teorije i prakse, čime uviđamo cjelokupnost filmskog procesa. Radi se o brikolažu motiva i situacija u kojima se često mogu naći mnogi amaterski sineasti: o mentorima, maltretiranju ljubavnika svojim radom, besmislenom odlasku na selo u potrazi za inspiracijom. Tako ovaj film pomoću partikularnih trenutaka ostaje velik i malen, blizak i značajan. Kako je poentirao profesor, jedan od protagonista: pojedinačno koje nam priča o općem, o nama. 

Čini se da je tema ovogodišnjeg Gledališta Kinokluba Zagreb problem manjka inspiracije. Kao da je većina prikazanih filmova svojevrsni oblik mini tragedije i borbe s kojom se neki nose bolje ili gore, dok Sunčica pobjeđuje jedva, ali mirno. Nije najsretnije da je režija skoro potpuno u montaži, no ovaj film to uzima kao koncept i pretvara u prednost. Pomoću režijskog talenta i neupitnog poznavanja filmskog jezika, autorica iznalazi dramaturgiju koja je svakako drugačija i hrabra, slobodno shvaćena, nova i uspješna; upravo onaj oblik podcijenjene dramaturgije koju prerijetko viđamo u skoro svim oblicima filmskog izraza. I praznina može biti lijepa kada se dobro montira: to su rijetki trenuci u kojima manjak inspiracije postaje inspirativan.

Jelena Ratko: Sveprisutnost filma

U intimnom prikazu nastajanja jednog filmskog djela, pri čemu je autorica kao protagonistica istovremeno žrtva vlastite samokritičnosti i jedina kritičarka kojoj vjeruje, Sunčica Ana Veldić kroz odnose s likovima predstavlja različite struje mišljenja unutar filmske zajednice, dok izborom kadrova i montažnim postupcima uspijeva suptilno i originalno prikazati svoj osobni doživljaj procesa stvaranja filma. 

Film preispituje poziciju autorice unutar institucije Akademije dramske umjetnosti, gdje joj često nedostaje sloboda zbog svojevrsnog pritiska okoline, u ovom slučaju profesora – koji u ranoj fazi snimanja filma ne uspijevaju prodrijeti u srž njezine ideje pa je pokušavaju razuvjeriti u daljnjim nastojanjima da objedini svoje zamisli u (be)smislenu cjelinu. 

Autorica temu pojednostavljuje svojim duhovitim replikama, a njezinu složenost dokazuje vizualno. Primjerice, nakon pejzaža slijedi isječak iz njenog ranijeg rada, zatim monolog pred kamerom, pa ranije snimljen nasumični razgovor s kolegama, a naposljetku kadar zbunjenog mentora koji gleda sve ovo montirano. Gledatelju se pritom daje sloboda da se smije svima koji u filmu gledaju raniju verziju istog filma i ne razumiju poantu. 

Niti u jednom trenutku film se sadržajno ne udaljava od naslova. Osim što tezu iz naslova obrađuje kroz monolog profesora, Veldić je uspijeva dokazati režijskim i montažnim postupcima. Tu tezu dokazuje, opovrgava, s njom se poigrava i konstantno je drži presudnom za daljnji razvoj filma. I kada govori o sebi, govori o filmu. Gradivo s predavanja primjenjuje u intimnom okruženju – u svom vrtu, uspoređujući film s rajčicom. 

Analize raznih režijskih postupaka i pristupa filmu kao sredstvu umjetničkog izražavanja ovdje nas ne zamaraju, već služe kao narativni prijelaz. Tako autorica gledatelja uspijeva potpuno "uvući" u svoj svijet u kojem se njezine osobne ideje i želje sudaraju sa stavovima profesora koji prate njezin rad. Ta "druga mišljenja" navode je da stalno iznova promišlja o filmu i pita se je li u pravu, no većina rasprava koje autorica vodi (sama sa sobom) okonča uvjerena u ispravnost vlastitih namjera. Općeprihvaćeno, uvriježeno i zadano na kraju postaje - precijenjeno. 

***

Paula Skelin: Intuicijom protiv savjeta

Precijenjena dramaturgija prikazuje razne fragmente iz života autorice filma. Nadilazeći klasičnu dramaturšku formu, autorica otkriva svijet Akademije dramskih umjetnosti, reakcije mentora, predavanja i razgovore s profesorima. Interakcija između njih i autorice u ovom je slučaju važna jer ukazuje na njezin otpor, ali i nesigurnost. Dominiraju razna mišljenja i savjeti profesora, a autorica ostavlja publici da razvije svoja mišljenja i zaključke. Uspostavlja se odnos između autorice i sporednih likova, kao i odnos koji razvija unutar sebe, a prikazuje kroz humor i autoironiju. Iako izgleda da autorica ne shvaća savjete mentora ozbiljno, te ih u filmu koristi kao uvid "iza kulisa", naposljetku uviđamo koliko je cijeli proces važan za film.

Kao protagonistica, autorica prati svoju intuiciju i naglašava spontanost izrade kratke filmske forme. Žustrom i paralelnom montažom isprepleće razne situacije u kojima se nalazi, te pokušava doći do konflikta u filmskoj priči. Uviđamo da je film niz iznenađenja, bila to izjava predavača s Akademije dramskih umjetnosti, prikaz profesora kako jede sendvič ili pas za kojeg se autorica nada da je nositelj radnje filmske priče. 

Baveći se vlastitim idejama Sunčica Ana Veldić ustraje u svojoj viziji i istraživanju strukture filma. Unatoč svim pitanjima i dilemama, njezina priča je duhovita i zabavna, budi znatiželju i iskače iz okvira standardnog procesa izrade kratkog dokumentarnog filma. Njezine prepreke i izazovi koji su dio filmskog procesa postaju struktura, subjektivna dimenzija u kojoj autorica otkriva film kroz svoju personu.

Prijatelji