#Kritika

Cijepanje nuklearne obitelji

-03/10/2019-

 

Cijepanje nuklearne obitelji 

Divljina (R: Paul Dano, SAD, 2018.) 

 

Pogled iza idealiziranog portreta tradicionalne obitelji na pragu društvenih promjena

 

Idealizirana slika određenih vrijednosti, a u ovom slučaju je to tradicionalne obitelji i uloga u njoj, uvijek je fabricirana, ušminkana i uljepšana kako bi ugodila subjektu, promatraču s već afirmativnim stavom prema istom idealu. Zbog toga redatelj Paul Dano, izlažući priču o urušavanju tog ideala i razotkrivanju njegovog licemjerja, ne bira drukčiju vrstu ušminkavanja, koja bi bila samo oprečna prvom, već se odlučuje za distancirano opservacijski pristup, prepuštajući da događaji koje pratimo govore sami za sebe, suzdržavajući se od pristranosti te naglašenog iznošenja mišljenja. Kolorit je desaturiran, a kadrovi dugi i dominantno statični, oslobođeni autorovih komentara i tehničkih trikova. Upravo se takav pristup uspješno suprotstavlja sustavu laži i prikrivenih misli, osjećaja, odnosa i pravog stanja stvari.

 

Naizgled idilična obitelj iz gradića Great Falls u Montani, na samom početku šezdesetih, kao iz onodobnih reklama, biva poremećena kada otac prihvaća opasan posao gašenja šumskog požara izvan grada i napušta obitelj na neodređeno. Iz majke Jeanette izbijaju osjećaji konfliktni s njenom dotadašnjom ulogom poslušne domaćice, a četrnaestogodišnji sin Joe zbunjeno promatra njeno sve neobičnije ponašanje. Gledatelj je tijekom cijele radnje zajedno s Joeom, najranjivijim članom obitelji i pasivnim promatračem, sputan odgojem i nametnutim društvenim ulogama, tradicionalnim i općeprihvaćenim vrijednostima, a sada suočen s raspadom jedinog svijeta koji je poznavao. Međutim, ograničena je nerijetko i doslovno, jer mnogi događaji se zataškavaju od njega, a time i od gledatelja, pa tako čujemo iz daljine svađu roditelja ili majčine izvanbračne avanture. Od njega se pokušavaju skrivati poremećaji u obiteljskom životu, ali se tako samo još više razotkriva laž svih vrijednosti koji su se u njegovoj obitelji i susjedstvu prikazivali kao samorazumljivi. Kao što se razotkrivaju u transformaciji lika majke, koja se na početku muči s razumijevanjem i artikuliranjem svojih osjećaja, ali s vremenom sve jasnije uviđa mane socijalnog konstrukta u kojemu je živjela te činjenicu da joj društveno predodređena uloga nikada zapravo nije ni odgovarala.

 

Dakako, Joe je tijekom odvijanja radnje filma previše mlad i neiskusan da bi razumio novonastalu situaciju, uzroke problema, a pogotovo dalekosežne posljedice, zbog čega mu ne ostaje puno nego pokušati ostati pribran, držati glavu iznad vode i snalaziti se kako može te zapravo u jednom trenutku nesvjesno preuzima ulogu glave obitelji. Međutim, upravo će pripadnici Joeove generacije u kasnijim godinama istog desetljeća preispitivati i, u mnogim slučajevima, odbaciti društvene norme svojih roditelja. Tako film, prikazujući pukotine starog poretka, implicitno progovara o budućim događajima upravo izabravši perspektivu dječaka koji tek treba odrasti, svjedoka prvih naznaka budućih promjena. 

 

Na samoj završnici filma, u posljednjem pokušaju da sačuva uspomenu na izgubljenu idilu, Joe vodi sada rastavljene roditelje na fotografiranje u studiju za obiteljski portret. Međutim, kiseli izrazi lica se više ne mogu sakriti, hladnokrvno raskrinkavajući sliku savršene obitelji koja se uspjela tako lako razdvojiti. 

Luka Duvančić

Prijatelji