#Ostalo

Dragi Leo

-16/11/2023-

 

Dragi Leo,

 

znam da čuješ. Slušaš iz velike tišine. 

 

Našu smo Filmsku čitanku pokrenuli zahvaljujući Kino emancipacijama koje ste Tom, Ante i ti osmislili i vodili u MaMi ne tako davnih 2016. i 2017. Bio je to program čiji je cilj bio njegovanje otvorenog, očuđenog gledanja oslobođenog diktata naracije, ideologije i navike. Ti nisi ni znao gledati drugačije, uvijek si na najmanje očekivanim mjestima otkrivao nove mogućnosti komunikacije sa svijetom. Uz to si, više od svega, svoju otvorenu samoću u kojoj su neprestano cvjetale nove impresije bezrezervno dijelio s drugima. Možda je najvažniji dio Kino emancipacija bio onaj razgovor prijatelja koji bi uslijedio nakon projekcije. Bila je privilegija slušati te kako nježno, a precizno razotkrivaš mehanizme kontrole i kako se oštro, a široko bacaš u ono što te najviše grijalo – kako na filmu, tako i u stvarnosti. Bio je to screwball, taj žanr temeljen na vječnom dijalogu koji ne može i ne želi završiti, žanru koji razara svaku romantiku ne bi li je na kraju slavodobitno potvrdio. Dijalektika screwballa odgovarala je tvojoj navadi da istovremeno budeš analitički ubojit i sanjarski nekontroliran u svojim interpretacijama. U jednom od tvojih najdražih filmova, Strašnoj istini (The Awful Truth, 1937), anarhija se susreće s monogamijom, nakon čega njih dvije žive zauvijek sretno, onako kako si i ti živio, neumorno spreman zaljubiti se u neku novu kontradikciju i iz nje izvući nešto nevjerojatno živo, nešto što si sa svima dijelio sada i ovdje.

 

Kada je u rujnu 2020. kretala prva Filmska čitanka zamolila sam Antu i tebe da svojim prisustvom osnažite diskusije nakon predavanja što ste i prihvatili. Dvije godine kasnije, 17. rujna 2022. održao si i svoje, mislila sam tek prvo od mnogih, predavanja na Filmskoj čitanci. Za temu si uzeo redatelja kojeg si obožavao, Petera Bogdanovicha koji je ranije te godine preminuo i koji je, kao i ti obožavao screwball i koncept filmofilije. Govorio si o filmu They All Laughed (1981) u kojem je motiv potrage za srećom oplemenio novim filmskim jezikom pa si zaključio kako to „nije samo film koji je žanr romantične komedije doveo do svog melankoličnog vrhunca – nakon kojeg se nepovratno vratio svojim iluzijama – nego je stvorio novi filmski jezik ljubavne utopije, čije je glavno sredstvo specifičan oblik dinamičnih subjektivnih kadrova“. Takva je bila tvoja misao, istovremeno prodorna i mekana, uvijek spremna obuhvatiti sve proturječnosti kako bi istina emocije ostala neokrznuta.

 

Posljednjih si se mjeseci vratio Rohmeru, lijepo je znati da su među zadnjim filmskim slikama koje ćeš ponijeti s ovog dijela putovanja koje si dijelio s nama, topli krajolici i beskrajni razgovori o ljubavi onako kako su ih komponirali Rohmer i Néstor Almendros, svevremene filmske razglednice s kojih si gledao i sanjao prozore i oblake, znao o njima sve i istovremeno osjećao kao da se gledate prvi put.

 

Čujem te u stihovima tvoga Pjesnika, kliziš među riječima, prisutan:

Napokon su te raznijele, gonjene osvetnim gnjevom,

da bi tvoj zvuk u lavovima i stijenju boravio,

u stablima i pticama. I danas još tu si pjevom.

O, izgubljeni Bože! Tragu što ne susta!

Samo jer neprijateljstvom napokon razdrt si bio,

mi smo sada slušači i prirodina usta.

 

Drugarski,

Višnja

 

Naslovna fotografija:

La Collectionneuse (1967) dir. Éric Rohmer

Prijatelji