#Radionice

Filmska čitanka ‘21

-08/09/2021-

Kinoklub Zagreb u rujnu i listopadu 2021. donosi drugo izdanje Filmske čitanke – serije od pet besplatnih javnih predavanja objedinjenih temom Površina i unutrašnjost filmske slike uz popratne diskusije predavačica i publike.

 

Predavanja će održati filmologinje Tanja Vrvilo, Jelena Pašić, Dina Pokrajac, Ejla Kovačević i Leonida Kovač, a odvijat će se svake subote u 19 h u prostorima Kinokluba Zagreb. Predavanja su otvorena za javnost, a nakon svakog uslijedit će diskusija predavačica s publikom. Prvo predavanje na rasporedu je u subotu 4. rujna u 19 h, a posljednje 9. listopada 2021. u 19 h. Sva predavanja bit će trajno javno dostupna kao video zapisi te kao tekstovi na službenim stranicama Kinokluba Zagreb.

 

Pozivamo sve na besplatna javna predavanja i diskusije s pet predavačica uz moto nadolazeće Filmske čitanke: Slika je čista kreacija duha (JLG).

 

Raspored i naslovi predavanja:

 

4.9.2021. Tanja Vrvilo: SINEFAG ili Treptaj sove u tvojim očima

11.9. 2021. Jelena Pašić: Dijeljenje sekunde: film, fotografija i trajanje

25. 9. 2021. Dina Pokrajac: Mnemonika filmske slike – arhivske snimke kao protusjećanja

2.10. 2021. Ejla Kovačević: Suvremeni materijalni film

9.10.2021. Leonida Kovač: Sebaldova Toute la mémoire du monde

 

Organizatorica Filmske čitanke je Višnja Vukašinović uz asistenciju Bartola Babića Vukmira. 

 

Teme predavanja

 

Subota 4.9. Tanja Vrvilo: SINEFAG ili Treptaj sove u tvojim očima

 

Sinefag je virus par excellence... pisao je Serge Daney o virusu zaustavljene slike za katalog prijelomne izložbe Pasaži slika u Centru Georges Pompidou 1990., koja je najavila prakse izmještanja, ekshumacije, rekonfiguracije filmskog stoljeća za nesinematske dispozitive u galerijama i muzejima suvremene umjetnosti. Možda i reinkarnacije filmskog iskustva Lumièrove galaksije, za koju je Francesco Casetti ekstrahirao 7 aktualnih umjetničkih koncepata: relokacija, relikt/ikona, asemblaž, ekspanzija, hipertopija, sučelje, performans. Filmsko započinje u fotogramu. Paradoks filmskog ne može se uhvatiti u pokretu nego u fotogramskom artefaktu, citatu koji otvara unutrašnjost fragmenta. To filmsko, koje je daleko od filma koliko je romaneskno od romana, proširuje prostore Barthesova trećeg smisla, ono neopisivo i nepredstavljivo što u tupom kutu izmiče filmskom iskustvu, prostrani obris za vertikalno čitanje, palimpsest filma i fotograma. Ustrajnost filmskog – filmskog budućnosti, ne akcentira se u pokretu nego u trećem smislu koji ne mogu preuzeti slike kojima nedostaje dijegetički horizont, stoga je potrebna teorija fotograma za novu umjetnost pokretnih slika.

 

Sinefag za filmsko budućnosti otkrivamo u trećoj slici Chrisa Markera pisca/lovca slika, kontemplativnog putnika, svjetskog građanina koji se izražava na francuskom, revolucionarnog proroka, pjesnika sanjara, ozbiljnog humoriste, humanističkog člana Društva za zaštitu životinja, glazbenog dokumentariste, dijalektičkog idealiste... Njegova proširenja Kulješovljeva eksperimenta na pismo i zvuk preuokvirujemo motivima simpozijskog eseja Naslijeđe sove iz 1989. i razinama ekranskog, projekcijskog i nesinematskog Grupe Otolith (Kodwo Eshun i Anjalika Sagar) u suradničkom izmještanju Markerove serije u galerijsko Unutarnje vrijeme televizije. Izvorni naslov L’Héritage de la chouette podnaslovljen 13 grčkih riječi dešifiraju... otkriva dugo zabranjenu, rijetko prikazivanu 16-mm filmsku seriju snimanu u pet gradova Pariz-Atena-Tokio-Tbilisi-San Francisco, tijekom razdoblja od dvije godine, s 59 gostiju, za televizijsko emitiranje u trinaest 26-minutnih epizoda o potencijalima i naslijeđima stare Grčke. Kompozicija Markerove videografije većinu govornika stapa sa slikom njihovih sova, a neke rastjelovljene parove govornika-slušatelja-sova čini razvidnima među slikama i epizodama duž montažne dijegeze.

 

Markerova enciklopedijska pedagogija, s naglaskom na ekscesima slučaja i igre, inscenira arheologiju znanja u doba analognih TV odašiljača za umjetnost u povijesti prije 1989. s trinaest nasumično izvučenih pojmova SIMPOZIJ ili prihvaćene ideje, OLIMPIZAM ili imaginarna Grčka, DEMOKRACIJA ili grad snova, NOSTALGIJA ili nemoguć povratak, AMNEZIJA ili povijest maršira, MATEMATIKA ili imperij računa unatrag, LOGOMAHIJA ili dijalekt plemena, MUZIKA ili unutarnji prostor, KOZMOGONIJA ili običaji svijeta, MITOLOGIJA ili laž kao istina, MIZOGINIJA ili zamke žudnje, TRAGEDIJA ili iluzija smrti, FILOZOFIJA ili trijumf sove.

Oblikujući simultani 13-kanalni rascjep, prizvan krizom i kritikom naslijeđenih ideja u rasponu od helenizma do orijentalizma, od bijele mitologije do akademskog seksizma remedijacija Grupe Otolith istodobno kompresira – poput Makavejevljeva analitičkog koncepta kompresiranog filma – i dekonstruira strategije markerovske lateralne montaže uz povijesni, politički i poetski okretaj sovina treptaja od oka do uha.

Tanja Vrvilo je izvedbena umjetnica i filmologinja čiji rad povezuje radikalne umjetničke prakse i obrazovanje s posebnim zanimanjem za politike estetike, nevidljive povijesti avangardi i japanski film. Autorica je brojnih eseja i publikacija te kustosica niza filmskih projekata izvaninstitucionalne scene, filmskih institucija, međunarodnih festivala, muzeja i galerija. Osnivačica je i kustosica festivala o politikama filmskog kustostva Filmske mutacije: festival nevidljivog filma, koji se od 2007. odvija u Zagrebu i Rijeci. Koautorica je i izvođačica u projektima DB Indoš Kuće ekstremnog muzičkog kazališta. Vodila je dodiplomski studij filma i predavala na film.factoryju Béle Tarra u Sarajevu.


 

Subota 11.9. Jelena Pašić: Dijeljenje sekunde: film, fotografija i trajanje

 

“Pokret nije ono što je u najvećoj mjeri unutarnje filmu, već je to vrijeme”, ističe francuski teoretičar i filmolog Raymond Bellour pišući o antologijskom filmu La Jetée Chrisa Markera. Film gotovo u potpunosti sastavljen od fotografija, od zaustavljenih, pokreta lišenih kadrova paradigmatsko je ostvarenje o međuodnosu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, o sjećanju, o ratu, ljubavi i smrti, ali i o gledanju, o filmskom mediju i kinematografiji uopće. Uzimajući kao ishodište navedeno filmsko ostvarenje, predavanje će se baviti analizom filmskog i fotografskog medija u kontekstu reprezentacije vremena i trajanja, nastojat će dohvatiti značajke oba medija u funkciji proizvodnje (osobne i/ili kolektivne) memorije, govorit će o “magiji” filmske projekcije i “melankoliji” fotografske slike. Pri tome će biti riječ i o filmovima autorica i autora kao što su Chantal Akerman, Harun Farocki, Ivan Ladislav Galeta, Davor Sanvincenti, Agnès Varda i dr.

 

Jelena Pašić (1986., Zagreb) povjesničarka je umjetnosti i kulturna antropologinja te likovna i filmska kritičarka. Posljednjih desetak godina surađivala je na brojnim projektima u polju kulturno-umjetničke produkcije te organizirala i koordinirala niz izložbi, radionica, panela i sličnih događanja. Od 2013. do 2017. radila je u Umjetničkoj organizaciji Zagreb Film Festival, a od 2020. surađuje s festivalom ZagrebDox gdje je zadužena za vođenje press ureda. Jedna je od selektorica programa ovogodišnjeg ZagrebDoxa. Eseje i kritičke tekstove objavljivala je u časopisima kao što su Filmonaut, Život umjetnosti, u emisijama Trećeg programa Hrvatskog radija te na portalima (Vizkultura, Kulturpunkt). Jedna je od voditeljica škole umjetničke fotografije Drugi kadar. 

 

 

Petak 17.09. Dina Pokrajac: Mnemonika filmske slike – arhivske snimke kao protusjećanja 

 

Na koji način filmski medij utjelovljuje aporiju sjećanja? Nasuprot beskrajnoj proizvodnji arhiva stoji beskrajna reaproprijacija slika. Nije li upravo film bio velika mitološka forma 20. stoljeća koja je pružala društveni okvir svim našim pojedinačnim, dislociranim sjećanjima. Film sastavljen od pronađenih snimki (found footage) nije novitet, a umetanjem arhivskih materijala u naraciju filmaši često propituju konstruiranost zbilje. Politički se film i prije bavio pitanjem povijesti i sjećanja, ali kreiranje i rekreiranje audiovizualnog arhiva kao „svjetskog sjećanja“ (Deleuze) postalo je, prema Patriciji Pisters, ključno za današnju političku (filmsku) estetiku. Današnji filmski autori, često pomoću digitalnih alata, podrivaju naš kanonski repertoar slika i rastvaraju naš kolektivni arhiv te dolazi do multiplikacije perspektiva i intenzifikacije afektivnih odnosa. Umjetnici kopaju sve dublje, tragajući za onim što je „bilo izgubljeno, nikad prije viđeno ali je skriveno u naborima i mnemoničkim dubinama arhiva.“ (Pisters) Ako je moderno pamćenje iznad svega arhivističko, kako tvrdi Pierre Nora, onda je zanimljiva moć filma da koristi arhivske snimke protiv njih samih, u funkciji protusjećanja. Foucaultovska genealogija nudi kritički pristup praksama sjećanja i zaboravljanja koji je po mnogima ključan za opiranje represiji i dominantnoj ideologiji. Protusjećanje stoji u izravnoj suprotnosti s javno proklamiranim sjećanjem koje funkcionira pod pritiskom izazova i alternativa. Ovo predavanje nastoji naznačiti smjer u kojem bi se filmske slike mogle promišljati kao protusjećanja, ukazujući na složen odnos filmskog medija s društvenim sjećanjem, čiji je istovremeno odraz ali i generator, a neki od filmskih autora na koje ću se referirati su Dušan Makavejev, Pietro Marcello, Radu Jude, Mohanad Yaqubi, Apichatpong Weerasethakul te klasični uradci Karabinjeri (Jean-Luc Godard, 1963), Persona (Ingmar Bergman, 1966) i Profesija: Reporter (Michelangelo Antonioni, 1975). 

 

Dina Pokrajac diplomirala je novinarstvo i politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a trenutačno je doktorandica na poslijediplomskom studiju etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2019. zaposlena je u Restartu kao voditeljica Dokukina KIC. Direktorica je Subversive Film Festivala te selektorica, producentica i suradnica na nizu interdisciplinarnih kulturno-umjetničkih i edukativnih projekata s naglaskom na filmu i kritičkoj teoriji. Filmske kritike i eseji su joj između ostalog objavljeni u časopisima Hrvatski filmski ljetopis, Filmonaut, 15 dana, Tvrđa i Zarez, u emisiji Filmoskop na Trećem programu Hrvatskog radija te na portalima Dokumentarni.net, Desistfilm i Kulturpunkt.hr. Predsjednica udruge Scarabeus Libris gdje uređuje biblioteke Imago i Phantasmagoria, te suradnica na izdavačkim projektima Naklade Jesenski&Turk (džepna enciklopedijska biblioteka Što znam?) i udruge Bijeli val (biblioteke Sinestetika i Parezija). Prevela s engleskog knjigu Umjetnost i Tehnika autora Lewisa Mumforda te niz eseja i stručnih tekstova za razne publikacije (Dossier Up&underground itd.). Dobitnica Nagrade Vladimir Vuković za najbolju novu filmsku kritičarku za 2017. godinu. Sudionica Sarajevo Talents 2020. godine i Berlinale Talents 2021. godine. Dobitnica stipendije za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture i medija RH za 2021. za prijevod knjige Flannery O'Connor Mystery and Manners. Urednica sljedećih filmoloških knjiga – Raymond Bellour: Međuslika: fotografija, film, video; Duras/Godard: Dijalozi; Marie-José Mondzain: Može li slika ubiti?; Jean Epstein: Inteligencija stroja i drugi eseji; Edgar Morin: Film ili imaginarni čovjek.

 

 

Subota 2.10. Ejla Kovačević: Suvremeni materijalni film

 

Dolaskom digitalne revolucije tijekom 2000-ih, filmska industrija doživjela je iznenadnu i duboku transformaciju. Filmovi su se preko noći počeli masovno snimati i distribuirati u digitalnom formatu, a donedavno standardni format snimanja, filmska vrpca, ekspresno je prognana s umjetničkih akademija i filmskih setova, a u medijima pompozno proglašena 'mrtvom'. No brojni mrtvozornici nisu računali na šačicu radikalnih filmskih entuzijasta koji su odbačene kamere, projektore i druga sredstva filmske proizvodnje potajno spašavali, popravljali i instalirali u  svojim gerila filmskim laboratorijima. Zadnjih desetak godina svjedočimo rapidnom širenju tih malih celuloidnih azila diljem Europe i šire, a koji su do danas izbacili niz inovativnih filmskih ostvarenja temeljenih na eksperimentalnom, uradi-sam, anti-narativnom i anti-iluzionističkom etosu karakterističnom za avangardni i napose materijalni film kako ga je definirao Peter Gidal davne 1976. godine. Umjesto površinske filmske slike, filmaše zanima ono što se krije ispod nje: fizičko 'tijelo' filmske vrpce u čije tkivo nerijetko zadiru ručno i/ili posredstvom  mašina. U predavanju će biti riječi o različitim pojavnostima materijalnog filma, njegovoj estetici, etici i političkom potencijalu u digitalnom okruženju, uz prikaz reprezentativnih filmskih primjera. 

 

Ejla Kovačević nezavisna je filmska kritičarka i istraživačica u polju umjetničkog i eksperimentalnog filma. Dugogodišnja je suradnica Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS i odnedavno selektorica programa beogradskog Festivala analognog eksperimentalnog filma Kinoskop. Od 2011. članica je filmskog laboratorija Klubvizija u sklopu kojeg organizira brojne radionice, projekcije i predavanja o analognoj filmskoj praksi. Kao Erazmus stipendistica provela je semestar u pariškoj filmskoj kooperativi Light Cone gdje se usavršava u polju distribucije i promocije eksperimentalnog filma. Tekstove objavljuje u raznim medijima specijaliziranim za film i kulturu  (Hrvatski filmski ljetopis, emisija Filmoskop, Vizkultura, Kulturpunkt…). Magistrirala je Francuski jezik (Sveučilište Sorbonne Nouvelle – Paris 3), a Komparativnu književnost (Filozofski fakultet u Zagrebu) samo što nije.  


 

Subota 9.10. Leonida Kovač: Sebaldova Toute la mémoire du monde

Predavanje se bavi resemantizacijom filmskih slika Alaina Resnaisa (1922. - 2014.) u književnom djelu W.G. Sebalda (1944. -2001.). Alain Resnais rodonačelnik je filma-eseja, a Sebaldovi prozni tekstovi, brišući granicu između akademskog i književnog diskursa nastaju na presjecištu eseja, fikcije, putopisa, historiografije i autobiografije. Predmet interesa obojice umjetnika je odnos slike i memorije. U romanu Austerlitz (2001.) Sebald kao 'citate bez navodnih znakova' operacionalizira motive iz triju Resnaisovih filmova: Noć i magla (1955.), Toute la mémoire du monde (1956.) i Prošle godine u Marienbadu (1961.) da bi tangencijalno artikulirao temu holokausta.

Leonida Kovač je povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica i redovita profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Područja interesa su joj suvremena umjetnost, kritičke teorije i feminističke teorije.

Prijatelji