#Kritika

Katarza ili kliše?

-06/04/2017-

FILM: Ja, Daniel Blake (I, Daniel Blake), r. Kenneth Loach, 2016.

AUTOR: Luka Ostojić

Ja, Daniel Blake prikazuje kako nepravedni društveni sustav tragično utječe na pojedince iz radničke klase. U priči nema dvojbi: dvoje protagonista su vrlo dopadljivi likovi koji upadaju u tešku egzistencijalnu situaciju, i to ne svojom krivicom, nego isključivo krivicom države. Daniel je pretrpio infarkt i liječnica mu ne dopušta rad (čime gubi plaću), a Katie je samohrana majka koja je doselila iz Londona u Newcastle gdje nema obitelj, prijatelje ni posao. Uzrok njihove teške situacije je rigidni sustav britanske socijalne naknade koji im ne izlazi u susret, nego nalaže Danielu da traži posao unatoč bolesti, a Katie da doseli u novi grad.

Simpatičnost Daniela i Katie pojačava osjećaj frustracije nepravdom, a spontana solidarnost između različitih likova podcrtava apsurd bezličnog sustava koji bi trebao pomagati građanima. Priča filma je u tom smislu potpuno crno-bijela, što ne mora nužno biti loše jer je i realnost – na koju se socijalni realizam Kena Loacha referira – često takva.

Treba priznati i da Loach to nije izveo loše. Junaci nisu puke pripovjedne funkcije, nego su prikazani pomoću detalja i odnosa sa sporednim likovima, što čini i likove i njihov svijet životnim i šarmantnim. Loach se kloni upadljivih režijskih postupaka, a to najbolje djeluje u emocionalnim vrhuncima filma koji nisu pretjerano naglašeni glazbom ili krupnim planovima, nego su uglavnom prigušeni čime se (u većem dijelu filma) izbjegava patetika. Sve to čini iskustvo gledanja ugodnim, ali ne treba se zavaravati – u ovom filmu nema prostora za različita tumačenja osim onog kojeg je sam Loach zacrtao. Jasno je tko je good guy, tko je bad guy, znamo s kim se trebamo identificirati, a koga trebamo mrziti. I slabiji poznavatelji Loachevog rada znat će to već prije gledanja filma. Pritom Loach u scenariju ne ide u otkrivanje ili analizu uzroka lošeg stanja, nego primarno želi da gledatelj suosjeća s protagonistima, da osjeti sućut i bijes.

Stoga se na kraju filma, iako se potpuno slažem s porukama filma, pitam jesam li išta dobio iz tog iskustva. Film ne otkriva ništa novo, a ne mogu reći da inače ne osjećam tugu i bijes zbog nepravdi sustava. Nemam problem s manjkom svijesti, nego s manjkom ideja kako da se ti problemi sustavno riješe.

Ipak, pitam se trebam li suditi film samo po sebi. Kosta Ristić u kritici filma za Proletter opisuje reakcije kino publike i navodi da je “u pitanju katarza koja osvešćuje gledaoca, koja mu ogoljava istinu…” Postoji li neka neosviještena publika koja će vidjeti ovaj film i doživjeti pomak u spoznaji? Jesam li u iluziji kada mislim “pa mi to sve znamo”? Ima li nešto u empatiji lokalnih gledatelja sa sirotim pripadnicima britanske radničke klase? Može li ovaj film izazvati katarzu i do čega bi ta katarza mogla dovesti? Ili je, pak, patronizirajuće razmišljati o apstraktnoj, “široj” publici kojoj film treba pokazati prave probleme? Tko sve zapravo čini publiku ovog filma i koji je njen potencijalni utjecaj na sustav?

Što, zaključno, možemo očekivati da politički film napravi u društvu? I što mogu ja (ili bilo tko drugi) očekivati od političkog filma za sebe? Umjesto zaključka, ostavio bih pitanja otvorenima.

Prijatelji