#Kritika

Jedan, pa dva, pa jedan

-04/06/2020-

 

Jedan, pa dva, pa jedan

Kuća na pijesku; Ivan Martinac; Marjan film; 1985.

 

Uz odjek svakog ponavljanja Kuća na pijesku stapa čovjeka sa svime što ga okružuje.      

 

Priča koja počinje povratkom u rodni grad bavit će se odnosom pojedinca i njegove okoline. Tako se i film Ivana Martinca u suštini bavi odnosom protagonista arheologa (kuća) s onim što je iza sebe ostavio te oblikom koji je to poprimilo (pijesak). Dakle, radi se o pokušaju istraživača da shvati ono što ga definira, htio on to ili ne. Radeći sa samim osnovama filmskog zvuka i slike, Martinac kopa u pitanje tih odnosa, pa i odnosa života i smrti, sadašnjosti i prošlosti.

Arheologa po povratku u Hrvatsku na aerodromu pokupi prijatelj, odveze ga kući, te nestaje iz filma da bi se ponovno pojavio na samom kraju, netom nakon što se arheolog ubije. Između dvije pojave prijatelja, film prati protagonistov povratak u ispražnjenu svakodnevicu i njeno ritualizirano ponavljanje iz dana u dan. Beskrajno dugi kadrovi nenarativnog micanja s mjesta na mjesto omogućuju produbljenje odnosa oka kamere s protagonistom i svime oko njega. Panoramom se konstantno slijedi horizontalno prešetavanje po stanu s lijeva na desno i s desna na lijevo da bi se iz njegovih kontura iscijeđenih od značenja dobila ravna ploha, iz privatne šupljine umrtvljena horizontala. S druge strane, pri lutanju ulicama i hladnim hodnicima protagonist se kontinuirano naprosto odmiče i primiče statičnoj kameri da bi odjekom svojih koraka, odnosno svojom udaljenošću od objektiva, dao dubinu Splitskim ulicama, ali i sebi. On u tim kadrovima zvukom nastaje i nestaje, uranja i izranja kao u polusnu. Dakle, odvija se određena inverzija privatnog i javnog prostora. Horizontalnost panorame kojom obično sagledavamo gradsko prostranstvo, a ne skučeni stan, od privatnog prostora čini suhi obris, dok ulasci i izlasci kroz javni prostor dišu hipnotizirajućim ritmom.

Dok šetnje služe kao ponovna uspostava odnosa s gradom, komunikacija s drugim ljudima (u snovima, sjećanjima ili stvarnosti) način je na koji će se kontakt s njima očuvati. No, razgovori između likova svedeni su na zvuk time što su govornici isključivo prikazani s leđa. Lišeni bilo kakve mimike u komunikaciji, bila ona licem u lice ili telefonska, likovi su svedeni na sam glas i sasvim anonimni. Pokret usta izostaje, a ono što iza arheologa ostaje nakon njegove smrti samo je glasovna poruka u kazetofonu koju njegov prijatelj sluša u stanu pokojnoga, uhvaćen istim kompozicijama u kojima se i sam arheolog nalazio. Tom se vizualnom poveznicom jedan lik urušava u drugi kao što se izlazak iz tunela u blještavilo popraćen silovitim zvukom u posljednjem kadru urušava u prvi, ulazak u državu uz gromoglasnu tutnjavu aviona.

Kuća na pijesku međuodnosima slika i zvukova briše granicu između unutarnjeg i vanjskog, individualnih osoba, čovjeka i okružja. Kraj jednog života i jednog filma prilika je da se sve što je u njemu izgrađeno sravna sa zemljom u svrhu ponovne izgradnje ponovnog rušenja.

 

Bartol Babić Vukmir

 

Projekt digitalizacije i restauracije filma realizirao je Kino klub Split u suradnji s Ivanom Vukovićem, KLIK Filmom, Hrvatskim državnim arhivom, Hrvatskim filmskim savezom.

Prijatelji