#Kritika

Kratki prikaz indoktrinacije

-11/12/2020-

 

Kratki prikaz indoktrinacije 

Jojo Rabbit, Taika Waititi, 2019.

 

Novozelanđanski redatelj Taika Waititi prošle je godine publiku oduševio crnom komedijom Jojo Rabbit kojom je na inovativan način obradio temu Drugog svjetskog rata

 

Iako smješten u područje rata četrdesetih godina dvadestog stoljeća, Jojo Rabbit daleko je od žanra ratnog ili povijesnog filma; to je prije svega film o ideološkoj indoktrinaciji djece i upozorenje na apsurd koji je represivni aparat sposoban proizvesti. Redatelj je pomoću lika devetogodišnjeg Johannesa (Jojo Rabbita) uspio prikazati kako je jedan takav aparat u stanju proući vlastitu ideologiju čak i na čudovišta iz ormara koja se u ovom filmu pojavljuju u ruhu demona, odnosno Židova.

Protagonist Jojo tako se pronađe u pravoj dilemi između ljubavi prema Židovki iz ormara i odanosti najboljem prijatelju, Adolfu Hitleru koji je u njegovim očima ipak nešto drugačiji od onoga kakvim ga se ikada prikazivalo; to je veseli čovječuljak pun empatije spram nesretnih zečeva i lik koji nacizam ne poznaje baš najbolje. Cijela ova priča poprima neki oblik tragedije u kojoj je junak primoran izdati vlastite ideale zbog ljubavi koja ga tjera da okrene leđa čak i najboljem prijatelju. No, sve bi to držalo vodu kada bi junak te vrijednosti razumio, kada njegova djeva ispod kose ne bi imala rogove i  kada prijatelj ne bi bio imaginaran. S obzirom na to da taj zamišljeni prijatelj dječaku predstavlja neku vrstu uzora, njime se direktno predočava lakoća ulaska određenih vrijednosti u pore onih koji ih ne mogu preispitati, a na odličan način je iskorišten kao slika dječje naivne percepcije.

Waititi u režijskom smislu čini pun pogodak stavivši protagonista u ulogu fokalizatora iz čijih je očiju svijet rata i Hitlerove Njemačke prikazan bajkovitim koloritom, sve dok ne dođe do tragedije koja je popraćena kontrastom na vizualnom planu i žanrovskim prijelazom iz (tragi)komedije u dramu. Tada će se dominantni sustav ipak pokazati onakvim kakav zapravo jest, a Jojo će shvatiti da njegova nepripadnost Hitlerjugendu i nije nešto najgore, kao i to da Židovi nisu opaki demoni koji žderu ljude. 

Ovim grotesknim prikazom rata iz očiju djeteta redatelj je upozorio na sposobnost manipulacije ideoloških aparata, a završnom scenom plesa uz Bowievu pjesmu Heroes nas na Johannesovom primjeru uči kako junaštvo ne proizlazi iz ideologije i vladajućeg društvenog aparata, već iz empatije spram drugačijih (imali oni rogove ili ne).

Michaela Ljubičić

 

Tekst je nastao na radionici Filmske kritike i analize održane u Kinoklubu Zagreb.

Prijatelji