#Kritika

Mamac brzog novca

-18/12/2020-

 

Mamac brzog novca 

Mamac, Mark Jenkin, 2019.

 

U svom havljenom novom filmu Mark Jenkin istražuje posljedice pohlepe u malim sredinama

 

Nakon cijelog niza kratkih uradaka cornwallski je redatelj Mark Jenkin svojim prvim dugometražnim ostvarenjem Mamac prošle godine ubrzo probudio pažnju kritike, pokupivši među ostalom prestižnu BAFTA nagradu za najbolji debut. Fabularno naizgled posrijedi tipičan primjer britanske tradicije socijalnog realizma: prativši svakodnevicu dvojice posvađane i otuđene braće gledatelj svjedoči prodoru neoliberalnog globalističkog poretka u tradionalnu zajednicu: umjesto da love ribu razvoze pijane i pretile turiste na brodskim turama, rijetki ulov triju brancina prodaje se za 30 £, dok kupci njihove nekadašnje stare obiteljske kuće istu pretvaraju u turističke apartmane uz privatne parkinge na nekoć ribarskom molu, sve akcentuirano od radijskih ekonomskih strahovijesti.  

Slijedivši karakteristične tematske obrasce isti se na estetskom planu prezentiraju postupcima poznatima prije svega iz područja art kinematografije. Naime, snimljeno ručnom kamerom na zrnatom 16 mm materijalu i u formatu suženog kadra autor evocira dokumentarizam koji subvertira artificijalnom letargičnom glumom svojih protagonista. Sveopće sivilo i beznađe uz to potencira crno bijelom fotografijom te monotonim reduciranim dijalozima. Uokvirivši svoj uradak putem flashbacka Jenkin, istodobno redatelj, scenarist i snimatelj sastavio je pomno razrađenu narativnu teksturu prožetu filigranskim kadrovima naizgled slučajnih detalja koji se tijekom gledanja ispostavljaju kao anticipacije budućih zbivanja, posloživši se na kraju u zaokruženu cjelinu; oprezan će gledatelj štoviše ustanoviti da je unutar prve četiri minute sadržan cijeli daljnji razvoj i završetak.

Sukladno atipičnom pristupu formi autor vješto izbjegava jasno pripisivanje krivnje gentrifikaciji i time davanje banalnih odgovora, čime nadilazi često shematičnu i ideološki obojenu prirodu samog žanra. Stvari nikad nisu toliko jednostavne kao što bismo voljeli da jesu. Uvijek je lakše okriviti okolnosti za vlastite propuste, komotnost i kratkoročne dobitke temeljene na pohlepi. Završnom scenom ništa nije riješeno, no možda će žilavost cornwallskih žitelja i povratak mjesnim običajima uspjeti prkositi najezdi napretka, društvenog raspršivanja i mamcu lake zarade. 

Andre Posmodi

 

Tekst je nastao na radionici Filmske kritike i analize održane u Kinoklubu Zagreb.

Prijatelji