#Kritika

Ni crazy, ni sexy, samo lazy

-03/09/2019-

 

Aleksi (Tihana Lazović u vrlo solidnoj izvedbi) je, prema opisu taglinea, “lazy, crazy, sexy” dvadesetosmogodišnja djevojka. Nakon studija se vraća imućnim roditeljima na moru, koji vode uspješan posao u vinariji. Sporadično se bavi fotografijom i priča okolo o specijalizaciji u Berlinu, no ne možemo se oteti dojmu kako je riječ tek o njenom samozavaravanju i bijegu od odgovornosti i posla u vinogradarstvu, a izvjesnost neostvarivosti njenih ambicija ionako upitne zagriženosti se ubrzo potvrdi.

Dva su ključna problema filma jako slabašan scenarij te sama junakinja. Aleksi tijekom cijelog filma ne izlazi iz svoje sigurne zone, niti to želi. Živi svojim uobičajenim, lagodnim, životom. Malo tulumarenja, malo kupanja, malo flertanja, malo seksa, malo fotografiranja i što god da se dogodi, tu su mama i tata na raspolaganju s osiguranim radnim mjestom u vinogradarstvu. Iako je jasna namjera redateljice prikazati prazninu i besciljnost milenijalaca koji se ne snalaze u prvim koracima u svijetu odraslih te ne baš bajne realnosti, koncept je promašen jer tijekom većine filma, Aleksi se ne dogodi ništa što uzdrma njezin svijet, ništa što bi zaintrigiralo gledatelja, upravo zato što ne vidimo da se u ijednom trenutku nađe u škripcu, toj “neugodnoj realnosti svijeta odraslih”. Aleksi je privilegirana i ostaje privilegirana do kraja.

Najbliže zapletu i Aleksinom poremećaju života mlade djevojke povezan je s njezinim upuštanjem u neobavezne i površne seksualne odnose s trojicom muškaraca istovremeno. Kako saznajemo, promiskuitet i kombiniranje partnera istovremeno joj također nije strano, ali joj se njezino infantilno ponašanje i “Moja je zadnja” stav u odnosima ipak obije o glavu te ostane bez ijednog. To je prvi trenutak drame, kada se Aleksi prvi put istinski suočava s posljedicama eskapističkog i sebičnog ponašanja. Nažalost, taj trenutak dogodi se daleko prekasno u filmu, a još je poraznije što teško možemo simpatizirati protagonisticu te je vjerojatnije da ćemo stati na stranu povrijeđenih muškaraca s kojima je petljala. Takav splet događaja pojačava potrebu za razvojem i sazrijevanjem lika, promjenom ili iskupljenjem. Do toga ne dolazi, probat će neslavno s nekakvom kvaziisprikom jednome od njih, Goranu (Goran Marković), zaposlit će se kod svojih roditelja i... to je u biti to. Kraj.

Nakon gledanja, film ostavlja zaista prazan dojam. Riječ je o izrazito nerazrađenom konceptu koji nikad ne prelazi prvi čin. Aleksi je više skicirana nego portretirana, ipak prenezrela za svoje godine, svedena na stereotipne karakteristike, bez psiholoških motivacija. Bezinović je u “Kratkom izletu” puno uspješnije prikazao milenijalce i njihovu izgubljenost.

Luka Duvančić

Prijatelji