#Kritika

Oda samom sebi

Ready Player One (r. Steven Spielberg, 2018.)

-09/11/2018-

AUTORICA: Petra Šoštarić

U godini 2045. svakodnevne aktivnosti svode se na igranje u virtualnom svijetu Oasis koji je ljudima važniji od onog stvarnog: u jednom od prvih kadrova djevojčica gladi virtualnog ljubimca dok pokraj nje tužno leži živi psić. 

Distopijskoj pozadini suprotstavljen je niz generičkih likova: zli kapitalist, bešćutna karijeristica, dvoje mladih koji se zaljubljuju. Od niza klišeja sastavljen je i lik Jamesa Hallidaya, tvorca Oasisa. On je genijalni izumitelj i gejmer koji ne posjeduje nikakve društvene vještine, naročito kad su u pitanju žene. Volio je samo jednom, ali ona se udala za njegovog najboljeg (i jedinog) prijatelja. Jedino što ga zanima osim posla su glazba i filmovi iz osamdesetih, na ovaj ili onaj način prisutni u skoro svakom kadru. Spielbergov omiljeni šekspirijanac Mark Rylance uspijeva oživjeti Hallidayev lik i stvoriti od njega osobu u čiju smo ljubavnu priču, koja je završila davno prije početka radnje filma, uživljeni više nego u onu koja se odigrava pred našim očima. 

Prizore iz Hallidayevog života gledamo, zajedno s glavnim likovima, u virtualnom muzeju njegovih sjećanja koji predstavlja inovativan oblik retrospektive. Ti prizori ujedno čine i film unutar filma: u zabavnom akcijskom filmu skrivena je drama o čovjeku koji je bio toliko usamljen i neusklađen sa svijetom oko sebe da je odlučio stvoriti drugi, virtualni. Čovjeku kojeg otuđeni ljudi budućnosti štuju kao Boga, ali ga usprkos tome ne razumiju. Čak i kad glavni junak riješi sve Hallidayeve zagonetke i na kraju dođe do njega (a ne, kao ranije u filmu, do njegovog avatara), on se opet povlači u nepoznato. 

Postoje brojne paralele ideji filma unutar filma, počevši od programatskog proglasa izrečenog u uvodnoj sekvenci (u Oasisu se može naći puno više od onoga što očekujemo), pa sve do završnog dijela u kojem likovi igraju niz starih igrica na Atariju unutar nove, Oasisa. Tu su i sami likovi koji si biraju nove, jednako generičke likove za virtualne inkarnacije u Oasisu.

Zašto je Spielberg, koji može raditi s bilo kojim glumcima na svijetu, za ovaj film odabrao jednog genijalnog i niz osrednjih? Možda upravo zato da se Hallidayev lik još više istakne, dok se ostali stapaju s kompjutorski generiranom pozadinom. Kao što je Hallidayeva mašta svijetu budućnosti dala Oasis, Spielbergova mašta je nama dala bezbrojna opća mjesta pop-kulture. Spielberg je kroz Hallidaya prikazao samog sebe. On je originalan, on je vizionar – svi drugi su tek nemaštoviti konzumenti sadržaja koje je on stvorio. Trenutni val nostalgije za osamdesetima pravi je trenutak da poruči: ne zaboravite tko je osamdesete praktički izmislio i čije se ideje sad recikliraju. 

Od igranja na Atariju do parafraze Hamleta, Shakespearove drame s predstavom unutar predstave, Spielberg neumorno daje hintove što da tražimo u filmu – kao što Halliday daje hintove gdje se nalazi čudesno jaje u Oasisu. Ovaj film se može gledati kao zabavna reciklaža svega što je u osamdesetima bilo popularno, ali nudi nešto više od toga. Zagonetku, čije je rješenje lik samog redatelja.

Prijatelji