#Kritika

Osvrti na Gledalište #4

-14/02/2017-

Danas je na redu osvrt mlade kritičarke Ive Rosandić na netom održano 10. Gledalište Kinokluba Zagreb.

Iva Rosandić je diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i povremeno objavljuje na portalima dokumentarni.net i kulturpunkt.hr. 

Van uhodanih tokova: Gledalište ima svoja pravila, svoju publiku i svoje sudionike kao enklava nasuprot profesijskim krugovima

Od anarhičnosti, razbijanja ustaljenih obrazaca i potpune slobode izraza do pejorativnih konotacija, pojam amaterizma i dalje pobuđuje oprečne asocijacije. Amaterski film pak interes potiče svojim potencijalom, dok će profesionalno stvaralaštvo nerijetko integrirati njemu svojstvenije postupke, od prljave fotografije do ostvarivanja dojma nefingirane autentičnosti. Kinoklubaško ozračje često je prožeto progresivnim idejama, pri čemu interferencije s dominantnim strujama mogu biti samo obostrano poticajne. Najvažnija je ipak društvena uloga neprofesijskog djelovanja koja odbacujući auru nedostižnosti, filmski medij otvara zainteresiranima. Da se pritom ne zapada u diletantizam, već se svi aspekti rada na filmu uzimaju u obzir, možda najbolje svjedoči održano Gledalište Kinokluba Zagreb.

Tradicionalno, i ove je godine omogućen uvid u produkciju prethodne, pri čemu se kao specifičnost KKZ-ovog djelovanja potvrđuje raznorodnost nastalih filmova, od autorski razrađenih ostvarenja koja su već zauzela mjesto u festivalskoj domeni do onih radioničkih, pa i prvih susreta s filmom. Svi paradoksi mogućeg sukoba heterogenih radova pokazuju se ništavnima, a gledatelj je upućen jednakim žarom pratiti eksperimentalnu crticu, kao i igrani film. Autoironijska linija čitavu atmosferu podvlači, samosvjesno utvrdivši poziciju kinoklubaškog stvaralaštva spram predrasuda, očekivanja pa i strukovnih konvencija.

Gledalištu se može pristupiti kao igri u kojoj se filmovi ponekom značajkom izdvajaju, međusobno nadopunjavaju, a koja će svojim kontekstom njihovo čitanje usmjeriti. Istovremeno, riječ je o nizu ostvarenja koja očuđuju postupkom, dekonstrukcijom medija i seciranjem stvaralačkog procesa. Mnoge eksperimentalne varijacije izazivaju osjećaj ponovljivosti, no pozornim se promatranjem neminovno otkrivaju uvijek novi pristupi, čas usmjereni na detalje, čas na ritmičku smjenu kadrova. Autorske crtice u potrazi za vizualnim senzacijama istoj tematskoj preokupaciji daju različite vizure. Ipak, senzibilitet prema promatranome i propitivanje mogućnosti medija, zajednička su crta mnoštva kreativnih postignuća. Takvi će biti nagrađeni film Stray Morane Franov, ali i Alienatio Kristine Matijašić, koja usklađivanjem ritma ostvaruje funkcionalno vizualno-auditivno suglasje. Eksperimentalne forme, kojima kinkolubaši najčešće pribjegavaju, istodobno se ističu jednostavnošću i nastojanjima da se pronikne u kompleksni odnos svih momenata koji film uvjetuju.

Žanrovska preklapanja, prijelazi ili neočekivana razrješenja filmove često smještaju na granicu eksperimenta i dokumenta. Ako je stvarnost začudna, preostaje li nam išta no tu činjenicu radikalizirati, zaključit ćemo nakon filma Zorka Sirotića Sad ili nikad. Uvijek inspirativna transmedijalnost, prenošenje izvedbenog medija u novi modus funkcioniranja učinit će uvjerljivim film Kaem ti Romana Dautanca.

Iako se demokratičnost i ravnopravni tretman autora čine najznačajnijim karakteristikama Gledališta, u kojem će se filmu pristupiti bez prethodnog vrijednosnog procjenjivanja, mnoštvo prepoznatljivih autora pridonosi atmosferi supostojanja različitih autorskih osobnosti i pristupa. Spomenimo samo nagrađivanu Sanju Nikice Zdunić kao izuzetno poetski intonirano pronicanje u unutrašnji život protagonistkinje.

Gledalište ima svoja pravila, svoju publiku i svoje sudionike kao enklava nasuprot često elitističkim profesijskim krugovima. Beskompromisna ideja da svatko može snimiti film ovdje funkcionira u svojoj neopterećenosti, dok mnoštvo prikazanih formi potvrđuje smisao kinoklubaškog djelovanja.

Prijatelji