#Kritika

Šminkanje živih mrtvaca

-07/07/2022-

 

Šminkanje živih mrtvaca

Operacija Mincemeat, John Madden, 2021.

 

Pseudointelektualiziranje o odnosu stvarnosti i fikcije u prilično konvencionalnom britanskom špijunskom trileru.

 

Operacija Mincemeat špijunski je triler o Drugome svjetskome ratu u kojem glavni likovi oživljavaju mrtvaca. Među sporednim likovima tu je Ian Fleming kao najočitiji od mnogih primjera kojima se u prvome dijelu tematizira nemogućnost identificiranja jasne granice između stvarnosti i fikcije, odnosno njihovo ispreplitanje. No Fleming, nažalost, ostaje samo sporedan lik koji u pozadini tipka na pisaćoj mašini i povremeno u off-u romaneskno komentira špijunske peripetije. U drugome dijelu film se sve više odmiče od ironičnog propitkivanja vlastite fikcionalnosti i teži vjerodostojnome prikazu izvršenja operacije i svima poznatih joj reperkusija, iako nam Fleming tvrdi da je trenutak silno neizvjestan jer je „sudbina prazna stranica“ koju treba ispisati. Možemo reći da se u prvome dijelu afirmira teza Oscara Wildea da život imitira umjetnost, dok se u drugome vraća u aristotelovsku mimezu realističnog prikaza iskrcavanja Saveznika na Siciliju. Ali sve se može kad se hoće, kako u stvarnosti tako i u fikciji.

Mrtvac se oživljava kroz kreiranje novog fikcionalnog identiteta kako bi ga se zatim ubilo u svrhu obmane i utjecalo na stvarni ishod rata. Pritom se oživljavaju i glavni likovi zaduženi za osmišljavanje tog identiteta kojim će se fikcija podvaliti pod stvarnost. Dok usmeno uz viski nabacuju karakterne osobine kojima konstruiraju živog mrtvaca, likovi zapravo govore o sebi i odrađuju vlastitu neposrednu karakterizaciju performativnim jezičnim činovima i kao likovi utemeljeni na stvarnim ličnostima postaju punokrvno fikcionalni. Istovremeno se dekonstruira postupak osmišljavanja bilo kojeg lika, potvrđujući tezu da je svaka konstrukcija ujedno i dekonstrukcija. 

Brojne su reference na druge autore špijunskoga žanra koje nas podsjećaju na dobru staru poststrukturalističku tezu da svaki tekst ovisi o drugim tekstovima. Neprestano se pišu ili pisma ili špijunski romani, šef MI6 poput urednika odbacuje rukopise pisama koja trebaju završiti u torbi živog mrtvaca, a jedna od glavnih paranoja nije ta da svugdje vrebaju prikriveni nacisti, već prikriveni pisci. Ali pisanje nije jednostavan posao; i sam Barthes je tvrdio da je pisac onaj kome je jezik problem. Puno je tu križanja, nedovršenih rečenica, zgužvanih papira koji završavaju u košu i pisama u ladicama koja čekaju svojeg čitatelja.

Fleming je stalno u pozadini da nam sve to eksplicitno naglasi. Nemoguće je razbiti Möbiusovu vrpcu i razlikovati „stvarnog lažnjaka od stvarnog mrtvaca“ ili „činjenicu od laži“ kao što je nemoguće udahnuti život mrtvima. Uz sav hvalevrijedan trud, truplo ostaje hladno i s tonom šminke.

 

Erika Roša

 

Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić Vukašinović i Darija Devića.

Prijatelji