#Ostalo

Što filmski amaterizam jest, a što može biti

-08/04/2020-

 

Što filmski amaterizam jest, a što može biti

 

***

U projekcijskoj dvorani Kinokluba Zagreb 20. travnja 2018. održala se debata o filmskom amaterizmu: s jedne strane stajao je Vedran Šuvar, tadašnji predsjednik Kinokluba i autor Manifesta amaterskog filma, a s druge prof. dr. sc. Hrvoje Turković, filmski teoretičar, kritičar i sveučilišni profesor koji je napisao više od 10 knjiga i preko 700 članaka o filmu. Razgovor je vodio Luka Ostojić, a ovom prilikom prenosimo uređeni tekst njihove rasprave.

*** 

 


Šuvar, zašto je pri vođenju Kinokluba bilo bitno definirati filmski amaterizam, i to putem forme manifesta?

 

ŠUVAR: Ne bih rekao da mi je cilj bio definirati amaterizam. Manifest mi je poslužio za poticanje amaterizma, za isticanje njegovih prednosti i vrlina. Bio je sredstvo da se glasno poruči koja je pozicija nas filmskih amatera. Konkretno, htio sam se obračunati s tendencijom da se amaterizam prikazuje samo negativno, i to kroz opreku s profesionalnim stvaralaštvom, a smatram da amaterizam ima specifičnu vrijednost za društvo jer dopušta svim građanima inkluzivnost za razliku od profesionalizma koji je ekskluzivan. U amaterizmu svi mogu uzeti kameru i aktivno raditi na filmu, dok nas npr. holivudski film tretira isključivo kao publiku, ne otvara prostor za ravnopravnost između publike i djelatnika te počiva na strogoj podjeli rada. Amaterizam stoga i štiti neke kreativne oblike djelovanja: on je spontaniji i slobodniji, što su ideali kreativnog rada općenito. Zato sam manifestom htio istaknuti te prednosti amaterstva, promovirati ih, pa čak i redefinirati. 

 

TURKOVIĆ: Šuvarovo viđenje amaterizma je jednostrano i poopćeno. S jedne strane, on time dobro propagira navedene vrijednosti – zato cijenim njegovo tumačenje, cijeli Manifest i intervjue u kojima daje važnost Kinoklubu i amaterizmu. No kad su u pitanju odredbe, ne slažem se s njima – recimo, Šuvaru smeta što se amaterizam suprotstavlja profesionalizmu, a upravo ih on stalno suprotstavlja! U Manifestu se navodi da se amaterizam temelji na ljubavi prema filmu nasuprot financijskoj koristi koju, pretpostavljam, imaju profesionalci. Neću odmah polemizirati sa svim što Šuvar navodi, zadržao bih se samo na ljubavi. Ako ljubav prema filmu gledamo kao činjenicu da čovjek voli to što radi, da u svoj rad ulaže svoju maštu i da je njime maksimalno zaokupljen, da ga rezultati stimuliraju, onda takva ljubav nije rezervirana samo za amatere koji ništa ne zarađuju. Kod velikog broja profesionalaca može se naći ista takva ljubav prema radu na filmu, pa čak i kod nekih velikih produkcijskih mogula. Stoga ne stoji ideja da amateri vole film, a profesionalci ne.

 

ŠUVAR: To nikad nisam ni tvrdio. Rekao sam da se amaterski film radi isključivo iz ljubavi, ali nisam rekao da se profesionalni film nužno ne radi iz istog razloga. Zašto je amaterizam vezan uz ljubav? Ako se bavite filmom u svoje slobodno vrijeme, ne bavite se njime iz nekog interesa. Ako ste plaćeni da se bavite filmom, onda ga možete raditi iz ljubavi, ali netko vas za to plaća jer očekuje određenu dobit od tog filma. Odmah u početku stoji pretpostavka da se nešto mora prodati da biste vi mogli napraviti film i zaraditi plaću. To nije nužno toliko izraženo u europskom filmu gdje se u obzir uzimaju estetski kriteriji, gdje nije toliko bitno kako se film prodaje, no u američkoj varijanti profesionalizma prodaja je isključivi kriterij. To ne znači da mrzim holivudski film, dapače obožavam ga i pratim, ali smijem ga percipirati jedino kao gledatelj. 

 

Mogu li profesionalci ujedno biti i amateri?

 

ŠUVAR: Po tom pitanju se fundamentalno ne slažem s Turkovićevom definicijom profesionalnog filma. On je pokušao odrediti amaterski film izjednačivši ga s neprofesijskim filmom. No mislim da amaterski film nije određen stručnošću onih koji ga rade, nego se može definirati jedino time da se radi izvan financijskih relacija i u slobodno vrijeme. Razina stručnosti tu nije bitna. Možeš raditi amaterski profesijski film, kao i amaterski neprofesijski film. 

 

TURKOVIĆ: To nisam rekao. Postoje dva značenja amaterizma. Vrijednosno neutralna odredba tvrdi da je amater osoba koja se nečim bavi u slobodno vrijeme, a uglavnom od toga ne živi i na tome ne zarađuje, nego često čak ulaže svoj novac i vrijeme. Nasuprot tome, profesionalnim radom čovjek se bavi jer mu je to životna profesija i za to dobiva novac od kojega živi, neovisno voli li to ili ne. Tu je i pitanje standarda: profesija zahtijeva i tzv. profesionalne standarde koji su, naravno, selektivni, podrazumijevaju obrazovanje, etičke standarde, sve ono što profesionalac mora ispuniti da bi opstao u svojoj profesiji. Kod amatera je ta etička dimenzija fakultativna: ti možeš biti jako savjestan, brinuti za druge ljude i surađivati s njima, ali ne moraš doći na snimanje ako ti se ne da, ne moraš pratiti tehnološke ni stilske standarde. Dakako, ne znači da ne postoje ljudi koji su savjesni i poštuju te standarde, ali u amaterizmu to nije nužno. To su bitne razlike o kojima govorim.

Postoji i drugo, pogrdno, uvredljivo značenje amaterizma da se radi o diletantizmu, aljkavosti i lošim filmovima. Zanimljivo je da takvu uvredu uglavnom ne daju profesionalci amaterima, nego profesionalci profesionalcima! S druge strane pogrdni komentar profesionalcima je ovo što Šuvar navodi, da rade samo za novac, da im je lova najvažnija i da samo na to misle. Ima takvih ljudi, ali to nije opća karakteristika profesionalaca, kao što aljkavost nije opća karakteristika amatera.

 

ŠUVAR: Slažem se s tim. 

 

TURKOVIĆ: To su dvije različite stvari. Jedna je deskriptivna odredba koja je sociološka i nema veze s estetskom kvalitetom, a druga je ova pogrdna odredba. 

 

ŠUVAR: Za mene je ultimativna etička kategorija zašto se nečime bavimo. Ako se pitamo zašto se amateri u slobodno vrijeme bave filmom, a ne knjigovodstvom, dolazimo do toga da je njihov motiv bavljenja filmom u startu na visokoj etičkoj razini. Mislim da profesor Turković ipak prvenstveno govori o odgovornosti pri bavljenju filmom. 

No sad bih se fokusirao na pitanje stručnosti jer je kod filmskog amaterizma specifično to što filmsko stvaralaštvo nije visoko stručno zanimanje. Ne postoji amaterska neurokirurgija, no kako Werner Herzog kaže, film je „umjetnost nepismenih” u smislu da ne morate znati ni pisati da biste ga mogli raditi. S digitalnom revolucijom postalo je još lakše snimiti film, pogotovo što se tiče režije. Naravno da i dalje postoje specijalizacije i učenje rada na filmu, no za razliku od disciplina u kojima je teorija počelo prakse (npr. u matematici ili fizici), ovdje to nije slučaj – film se može snimati bez ikakve teorijske podloge. Dosta je bitna i velika stvar što osobe niske stručnosti imaju priliku za kreativno djelovanje, a mislim da stoga amateri pristupaju filmu kao umjetnosti puno radikalnije nego profesionalci koji znaju biti u „okovima” svojih naučenih standarda i procedura. Profesionalno bavljenje filmom prolazi kroz tehnokratsku proceduru pisanja sinopsisa, knjiga snimanja, prijava za natječaje itd., što u praksi amaterskog bavljenja filma uopće nije nužno. Veći je i prostor za eksperimentiranje. U profesionalnom filmu oprema košta – ako imaš novaca iznajmiti kameru za pet dana snimanja, time si ograničen. U Kinoklubu amateri posuđuju opremu besplatno – mogu je teoretski koristiti za 200 dana snimanja! Ako se netko želi igrati, isprobavati ili naprosto baviti filmom bez većih ambicija, Kinoklub to omogućuje. Najveća prednost filmskog amaterizma je što možeš iskoristiti film za svoj osobni razvoj. 

 

TURKOVIĆ: Šuvarova sklonost idealizaciji je lijepa osobina, ali ona ne vodi istini. Prvo, iz mog iskustva, mnogi ljudi dolaze u Kinoklub ili na Akademiju ne zato što vole film, nego jer im filmsko zanimanje djeluje zanimljivo i glamurozno, a često nemaju pojma što zapravo rade redatelji, montažeri itd. Sad je situacija u Kinoklubu drugačija, naravno, fenomenalno je što toliki broj ljudi doista radi i dovršava svoje filmove. No zato je povećana fluktuacija članova: ljudi dođu, snime određeni broj filmova i onda odlaze na Akademiju ili prihvaćaju profesionalne angažmane jer žele ići dalje u taj svijet filmskog zanimanja u kojem se može dobiti javno priznanje – ili pak zaključe da je sve to prekomplicirano, odustanu od filma i zaborave na ljubav prema filmu. Ovdje su svojedobno ljudi dolazili i zato da bi se družili. Amaterizam nije stvar tek ljubavi, postoje različite i raznolike motivacije. Isto vrijedi za Akademiju i profesiju, dakako. 

Postoje i različiti kinoklubovi – nije nužno da imaju motivaciju snimanja umjetničkih filmova, biti članom može biti samo prigoda za prikazivanje snimki s putovanja ili vjenčanja kolegama amaterima. I to je amaterizam! Tako je u Kinoklubu 1950-ih došlo do problema jer je odjednom došla mlađa ambiciozna generacija – Tom Gotovac, Ivica Hripko, Vedran Slipčević i drugi. Ti mladi studenti su film percipirali kao umjetnost i krenuli su raditi umjetničke filmove, a u Kinoklubu su se pomiješali sa starijom generacijom koja je i dalje prikazivala svoje kućne filmove. I onda su ovi mlađi to ismijavali i praktički ih otjerali iz Kluba! Stoga Šuvarov prikaz važi za dio ljudi, ali to nije opća slika amaterizma. 

 

ŠUVAR: Mi u Kinoklubu želimo i moramo pokazati što amaterizam može biti, a ne što jest. Nije naša uloga utvrditi činjenično stanje. Što se tiče razlike između umjetničkog i obiteljskog filma, zahvaljujući toj „tradiciji ismijavanja” (kao i razvoju alternativnih kanala poput YouTubea), kad sam došao 2003. u Kinoklub bilo je jasno da se ovdje bavimo samo umjetničkim filmom. Pritom se članovima Kinokluba ne nameću nikakva ideologija ni shvaćanje filma – ne znam napamet Manifest amaterskog filma, niti ga skandiram, niti tražim od članova da mi ga recitiraju. U tom smislu ljudi imaju slobodu baviti se amaterskim filmom kako im odgovara, ali moraju znati ideal amaterizma – to je život u zemlji koja dopušta građanima da participiraju u kreativnom dijalogu, što u tehnokratskim zanimanjima i holivudskom filmu ne mogu. 

Stoga mislim i da se čovjek uvijek može baviti amaterskim filmom, čak i ako je profesionalni filmaš. Recimo, dok profesionalac čeka odobrenje svog projekta – a to se dogodi jednom u dvije-tri godine – on ima priliku u Kinoklubu razvijati svoje postupke tako da njegov profesionalni film bude sukus tih postupaka. Kinematografija bi mnogo brže napredovala kad bi amaterizam bio takav dodatak profesionalizmu, a ne njegova suprotnost prema kojoj se profesionalci često odnose kao bullyji. To je moj problem! Zato je Manifest izrazio određena nezadovoljstva koja sam htio podijeliti s ljudima i uputiti na prednosti amaterizma.

 

Danas je besplatno bavljenje filmom mnogo jednostavnije zbog dostupne tehnologije. Koja je onda uloga Kinokluba danas?

 

ŠUVAR: Treba uzeti ekonomski aspekt u obzir. Bavljenje filmom nije jeftino ni besplatno – ono je besplatno za članove Kinokluba. Kad bi netko htio nabaviti opremu koju ima na raspolaganju u Kinoklubu – a riječ je o solidnoj, ne vrhunskoj opremi – morao bi izdvojiti oko 100.000 kuna. Kad vam netko kaže da danas svatko može snimiti film, ta vam osoba laže. Film može snimiti svatko tko ima novaca. Zato postoji Kinoklub. Ako se baš želite baviti filmom, a ne kupovati i posjedovati neku robu, onda možete doći ovdje gdje je sve besplatno. To čini Kinoklub inkluzivnim. Drugi aspekt je da radom u nekom kolektivu uvijek možete učiti od drugih ljudi, možete se s njima družiti i dobiti poticaj da radite.

 

TURKOVIĆ: To su tradicionalne vrijednosti Kinokluba. Doduše, u ranoj fazi prije socijalizma, filmskim amaterizmom su se bavili samo ugledni i imućni ljudi: liječnici, trgovci, ljudi koji su si mogli priuštiti skupu opremu. Tad Kinoklub nije imao tu ekonomsku, nego društvenu funkciju, a članovi su se ponosili što su bili amateri. No u socijalizmu je uvedena politika da umjetnost treba biti dostupna narodu, osnovala se „Narodna tehnika”, Kinoklub je postao njenim dijelom i doista je omogućavao svima da besplatno koriste klupsku opremu. Imao je i društvenu dimenziju: recimo, ja sam došao u Kinoklub 1960-ih jer sam se htio baviti filmom i razgovarati o njemu, a to nisam mogao jer nisam poznavao nikoga tko se time bavi. Kamo drugdje da odem? Kad sam počeo dolaziti u Kinoklub, čak sam napisao bijesni članak da tamo navodno gledaju filmove, a zapravo samo jedu i piju! Onda su mi uvalili da vodim tribine i tako su me uvukli u rad kluba. 

I danas su te vrijednosti prisutne u Kinoklubu. No kad govorimo o definiciji amaterizma, ušao sam u ovu polemiku jer su razbistravanje odredaba i pojmova i njihova provjera na činjeničnom stanju moja profesija. Jedno je kad Šuvar koristi motivacijsku ideju amaterizma unutar kluba, no kada ta ideja postane javna, onda kao teoretičar filma moram ukazati na lažnu generalizaciju koja je slijepa za stvarnu raznolikost amaterizma, koja iznosi implicitne opozicije između profesionalizma i amaterizma itd. Kad se javno iznose takve definicije, onda se perpetuiraju određene predrasude (ma koliko one mogle biti lokalno pozitivne) i automatski imam potrebu reagirati na to.

 

ŠUVAR: Dodao bih i da su promjenom društvenog uređenja kinoklubovi skoro nestali. Ideja „Umjetnost narodu!” se zaboravila, živimo u kapitalizmu u kojem se besplatne stvari smatraju bezvrijednima, a općenito se zanemaruje duhovni život građana. Recimo, ako imamo izložbu Rembrandta u Zagrebu, smatram da bi takva izložba trebala biti besplatna – jer se radi o ulaganju u duhovni život građana. No takva politika danas ipak ne vrijedi.

Na javnim natječajima uglavnom prolaze radionice za djecu, a radionice za punoljetne građane ne smatraju se jednako vrijednima. Istaknuo bih da je Maksimilijan Paspa, jedan od osnivača Kinokluba, bio divna osoba jer je iskoristio svoje bogatstvo da bi kupio opremu i podijelio je s članovima. Naravno, time je i pronalazio ljude s kojima može raditi svoje filmove. To je nepatvoreni amaterizam. Nažalost, to se danas ne smatra poboljšanjem kulturnog života građana. 

 

TURKOVIĆ: Šuvar skače na drugu razinu. Zašto bih bio amater samo zato što sam ti posudio kameru? Slažem se da je danas situacija s financiranjem teška, ali i u socijalizmu su uvjeti snimanja bili bijedni i ograničavajući. Je li to bila sloboda? S jedne strane jest: amateri su mogli zanemariti standarde, raditi filmove prljave i neoštre fotografije što je bilo nedopustivo po ondašnjim standardima, mogli su raditi apstraktne i neobične eksperimentalne filmove ili filmove koji su malo narativni, malo dokumentarni, malo eksperimentalni... Amaterizam je dozvoljavao istraživanje, ali je i užasno skučavao mogućnosti. Ideja da ti amaterizam omogućuje slobodu stoga je relativna, amatersko siromaštvo ti može drastično reducirati stvaralačku slobodu, a profesionalni uvjeti mogu ti dati i veću slobodu. Zato mislim da profesionalni film nudi određene modele koji imaju svoja ograničenja, ali jednako tako i amaterizam ima niz ograničavajućih elemenata. Te razlike nisu oštre. Stoga bi kategorije slobode, ljubavi i stvaralaštva trebalo maknuti iz ove rasprave jer su oni distribuirani podjednako u amaterizmu i profesionalizmu. Relevantna razlika je samo sociološka, radiš li to da bi zaradio za život ili ne. 

 

ŠUVAR: Naravno, nitko nije slobodan općenito u životu, uvijek smo nečim ograničeni. I naravno da se u Kinoklubu neće raditi spektakl poput Bitke za Staljingrad. Ali slobodni smo od cenzure i slobodni smo da unutar ovih okolnosti možemo napraviti sve što želimo. To je garantirano članovima, no slažem se da nismo apsolutno slobodni. 

 

S druge strane, budući da imamo kinoklubove, knjižnice, internet i druge izvore edukacije, čemu danas služe filmske akademije?

 

TURKOVIĆ: To je dobro pitanje, često se pitam čemu služi Akademija dramske umjetnosti iako predajem na njoj! Kad se mučiš nekome objasniti što je diskontinuitet, kako funkcionira u filmu i kako se postiže, a onda osoba dođe na ispit i nema pojma o tome, pitaš se čemu uloženi trud. No onda shvatiš da Akademija stvara jednu sredinu u kojoj je jaka koncentracija na film. Ta gomila kolegija, vježbe, razgovori s kolegama i prijateljima, snimanja itd. stvaraju maksimalnu i svakodnevnu koncentraciju na film koja nužno stvara neku vrijednost. Recimo, kad je jedan moj student napravio i prikazao vrlo ambicioznu i uspješnu montažnu vježbu, odjednom su i njegovi kolege i kolegice s godine počeli ulagati veći trud, a kvaliteta vježbi je počela rasti. Pritom kao profesor nisam učinio ništa posebno, napredak je proizašao iz grupnog rada. 

Naposljetku, ti ljudi se obučavaju da bi bili profesionalci. Na Akademiji imaš nekog kontrolora koji te stalno kljuca – makar bio loš profesor ili kolega – i koji ti daje neku vanjsku perspektivu na ono što radiš. Sve su to korisne stvari. No i u Kinoklubu imaš mentora koji ti daje takve sugestije. I na toj razini razlika između amaterizma i profesionalizma nije jasno izražena – opet se pokazuje da je sociološko razlikovanje najsigurnije, a sve ostalo varira od slučaja do slučaja. 

 

ŠUVAR: Akademija je po meni odlična, ona je također neka varijanta kinokluba, samo mnogo elaboriranija i strukturiranija, s kvalitetnim profesorima i mentorima. No Kinoklub otvara prostor svima, a Akademija je dostupna samo onima koji prođu prijemni ispit, dakle opet je ekskluzivna. 

 

(Iz publike) Kako bi Kinoklub funkcionirao da nema podršku javnih donatora?

 

ŠUVAR: Kao u vrijeme Paspe, funkcionirao bi na temelju individualnih donacija. Recimo, ako bi ljudi htjeli snimiti film, skupili bi međusobno novce i napravili ga. Tako bi Kinoklub opstao...

 

TURKOVIĆ: ... pod uvjetom da ima motivatore kao što si ti!

 

ŠUVAR: Mislim da Kinoklub ima dobar potencijal preživjeti čak i turbulentna vremena jer se može temeljiti isključivo na zajedničkom dijeljenju opreme. No za ovu razinu produkcije i uvjeta potrebno je da samo vođenje Kinokluba bude profesionalno kako bismo mogli imati kontinuiranu javnu podršku za rad.

 

(Iz publike) Kako biste usporedili no-budget film s amaterskim filmom?

 

ŠUVAR: Rekao bih da je i no-budget film amaterski. No zapravo ne postoji no-budget film jer troškove rada netko uvijek mora pokriti. 

 

TURKOVIĆ: Kod nas su i mnogi profesionalni filmovi praktički no-budget filmovi jer se na natječajima obično ne dobije dovoljan novac za cijelu produkciju pa se autori snalaze „žmuklerski”. Recimo, u Tadićevom Ritmu zločina snimalo se u nekom stanu badava, svi na setu su radili badava, javna televizija je posudila kameru za film i poslala neke svoje djelatnike na snimanje, ali sve ostalo je bilo besplatno. [Tomislav] Žiro Radić je u sklopu feljtonskog programa s Angelom Miladinovim napravio Živu istinu pomoću kamere prošvercane s televizije. Nitko od njih svoj drugi film nije išao raditi na taj „švercerski“ način. Ne možeš stalno raditi profesionalni film tako da tražiš sve filmske djelatnike da odvoje ogroman dio svog vremena besplatno, a oni od toga žive. Stoga se taj no-budget model autorima ispostavlja kao jednokratna ili dvokratna opcija (ovisno o izdržljivosti), no nakon toga idu raditi filmove po nekim normalnim uvjetima. Ali i to je profesionalna kinematografija, iako slična amaterizmu.

 

Tekst je objavljen u monografiji Čisti amaterizam: 91. godina Kinokluba Zagreb 

Prijatelji