#Kritika

Teatar smaknuća filma

Dezintegracija filmske trake unutar magnetske petlje (Davor Sanvincenti i Miodrag Gladović, 2018.)

-10/01/2019-

AUTOR: Ivor Glavaš

Obilježavajući devedesetu godišnjicu Kinokluba Zagreb organizacijski tim obratio se umjetnicima Davoru Sanvincentiju i Miodragu Gladoviću kako bi izveli vlastiti omaž jednom značajnom događaju u povijesti Kinokluba. Važan je to trenutak ne samo u kontekstu hrvatskog alternativnog filma, već i za samu povijest filmskih tendencija. Kariokineza Zlatka Heidlera održana na GEFF-u 1965. dobila je posvetu 2018. godine.

Svjetska avangarda prisvojila je filmski medij više nego ijedan drugi, i to s posebnim razlozima. Povijesno najnoviji, uvijek je bio u rukama mladih generacija, a uspostavom mainstream kina, avangardisti reagiraju na jednu od neodvojivih osobina filma - proizvodnju tokova značenja koji organiziraju društvenu strukturu. Put tih filmskih neimara počeo je reinterpretacijom ideološkog medija uništavanjem dosadašnjih obrazaca, realizma i narativnosti, čime su htjeli proizvesti nove načine viđenja. To je bilo sustavno posjećivanje onog temeljnog u samom mediju, u svrhu društvene promjene i revidacije kulturnog stanja što je ipak u 1960-ima završilo u slijepoj ulici. Shvativši da svaki govor organizira, preostalo je tek da postanemo nijemi. Utopija promjene pretvorila se uništavanjem gledljivog u izostanak komunikacije; film na kraju postaje tek materijalni predmet koji se onda spaljuje.

Antifilm je reakcija unutar ontologije filma, što film jest, što može i ne može biti. Užasni radovi Andyja Warhola su unutarfilmske opstrukcije uzrokovane nihilizmom naspram datosti filma da uvijek nešto tvrdi (jer je Warhol svodio film na njegove elemente kao što su vrijeme u filmu Empire iz 1964. ili uzbuđenje u filmu Blow Job iz 1963.) Zlatko Heidler je u svom performansu 1965. ipak bio iznad Warholove pasivne rezignacije, pronašavši u svemu tome duhovitu crtu, kritizirajući minuciozne analitičare, drobljače i uništavače. Spaljivanjem filmske trake u projektoru doveo je film do krajnjih granica, odbijajući se natrag u sferu humora: ljudi i razumijevanja. Gesta koja je vratila film filmu.

Rad dvojca, koji se odlikuje izvršnošću tehnike uništenja, u svom teatru smaknuća filma podsjetio nas je kako pored svih šarolikih nadanja i raznolikosti gledanja postoje tek privremenost i nužnost smrti. Svi ostali filmovi na Reviji podsjetili su nas ipak na nešto drugo, da život i film nemaju nikakve veze sa smrću.

Mašina se kreće, putuje nepoznatim putem proizvodeći značenja, privremene slike; u fundamentu je ništavilo, bijela svjetlost koja će nužno prevladati. Smrt je razlog mogućnosti stvaranja isto kao što je filmski ‘blank’ razlog mogućnosti filma. Traka je u kolu projektora, metafora ljudskog djelovanja pod suncem, uništava je se u koreografiji egzekucije i ona puca. Ostaje bjelina ničega koja stoji i stajat će i kad nas ne bude. No to se u performansu desilo prerano i neočekivano. Po zidovima kinodvorane vidimo sjenke projekcionista koji traku ponovno i marljivo stavlja u projektor, trudi se, stvara, za ponovni rad koji je u ovom slučaju za ponovno uništenje - tek ljudsko pričanje priča. U metafizici fundamenta smrti desila se greška - fizika života i stvaranje. Živi smo, gledamo filmove, radimo filmove. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva.

***

Tekst je nastao na radionici Perspektive pod vodstvom Višnje Vukašinović.

Prijatelji