Titrajući kamen

-28/03/2020-

 

Titrajući kamen 

In pietra, r. Igor Glavaš, 2019.

 

Film je ljude oduvijek zadivljavao i opčinjavao - čak i dok još nije bio stvoren (sjetimo se slikarija u špilji Chauvet) - jer je njegova pokretnost, vjeruje se, tako nalik našem stvarnom životu. Žudnja za tom životnosti porodila je i one najveće revolucije u filmskoj tehnici - uvođenje “prirodnog” zvuka koji vjerno prati pokret, a potom i film u boji. Ivor Glavaš u eksperimentalnom kratkom filmu In pietra (U kamenu - film je nastao na radionici u Italiji i cijeli je na talijanskom) takve ideje naizgled zanemaruje ili negira, a u stvari ih jednostavno i radosno oplemenjuje i uzvisuje.

Crno-bijele snimke kamenja, nepomične, sačinjavaju gotovo cijeli film, bez ikakvog realističnog prizornog zvuka, nego zvuka otrgnutog od slike, u početku informativnog i preciznog komentara ženskog glasa o prirodi i nastanku stijenja. Je li to film? Što je tu umjetničko? Film se doima hladan, prisutan, no ni po čemu zanimljiv - kao kakva stijena, nečitljiv i običan. Međutim, glas pripovjedačice nas upozorava - stijene se mogu preobražavati iz jedne vrste u drugu vrstu. Slika tada po prvi put postaje nemirna, dok gledamo kako se miješa cement u tačkama. Što sve može nastati iz toga? Glas tada doživljava iskliznuće - i kamen nije više tek usamljeni objekt u prirodi. Doznajemo, različite vrste kamenja tražili su istraživači, žudeći za njime; a u Japanu je takozvano “suiseki” kamenje bilo gotovo samostalno umjetničko djelo, neobrađeno ljudskom rukom ali cijenjeno ljudskim pogledom. Vidimo sjedećeg radnika s pijukom, čiji je sam život isprepleten s kamenom.

Film se u tim trenucima rastvara i cvjeta u svim smjerovima. Teško bi bilo pobrojati sve ideje i asocijacije koje se ukazuju u sljedećih nekoliko minuta, u suptilnoj igri slike i riječi koja zahvaća svaku sferu bitka - ljudski život, maleno i trivijalno, veliko i grandiozno - sve ono gdje je i kamen, sve ono što i je kamen. “Temelj budućnosti”, kaže glas o kamenu, dok potom gledamo u potpunoj tišini kako u daljini, na vijaduktu koji stoji na visokim betonskim potpornjima, putuje automobil u blagom usponu - slika čovjeka i njegova napretka, u indiferentnoj tišini prirode. Slijedi i izlet u umjetničku teoriju idućom tvrdnjom (parafrazirano) - klasična skulptura govori o kamenu ništa manje nego o figuri na koju taj kamen nakon obrade nalikuje. No, naravno, neprecizno je reći da je to bila umjetnička teorija, jer je čin govorenja te teorije također oblikovanje jednog umjetničkog djela koje upravo gledamo - dakle to je u stvari umjetnička praksa. Ali, da idemo dalje, opet i taj detalj, kao i svi drugi detalji ovoga filma, govore kako o kamenu kao nekom vanjskom objektu opisa, tako i o filmu samom. Kamen i film su na nerazdvojiv način svezani. Ljepše rečeno Heraklitovim riječima koje se u ovakvom momentu radosne zapletenosti nameću: “jedno seberaznoseće sa samim sobom suzbori: povratni sklad kano u luka i lire”. [1]

Poslije tog trenutka (koji naravno više ne mora biti određeni trenutak u filmu - potpisnik ovih redaka igrom slučaja film je vidio ukupno četiri puta, što je već potpuno poništilo onu uobičajenu zakonitost jednosmjernog vremenskog kretanja, iznenađenja, očekivanja i zaboravljanja detalja pri iskušavanju djela) postaje jasno, a film samo to manifestira, zaigranim a značenjski eksplozivnim uokvirivanjem kamena u kameno okno prozora, i pitanjem - što je kamen: trenutak ili pokret, “momento o in movimento”, fotografija ili film? Drugim riječima - što je ovaj nepomični, tako na seriju fotografija nalik, film? Kamen u filmu, film u kamenu, film u filmu, kamen u kamenu.

Odgovor nam je opet dao nerazumljivi Heraklit svojim paradoksom: “U rijeku tu istu dvakrat ne bi mogao stupiti, nego se rasiplje i opet skuplja, sastaje se i odmiče, i odlazi i dolazi.” [2] Suprotno (i jednako) tome kamen je uvijek isti, a uvijek se mijenja - ako zbog ničega drugoga, onda barem zbog bljeskanja filmskih sličica koje šalju uvijek nove fotone koji će potvrditi da je snimljeni kamen uvijek isti. U toj radosti mijene i istosti, film se zaključno uzdiže iznad zemaljske površine i ukazuje na onaj drugi kamen - Mjesec, na kojem, kaže glas, ima života! I tako je film ne nalikovao na život, nego ga stvorio.

Na početku i na kraju stoji kamen, stoji film. Nismo li, na kraju krajeva, odaslan iz prapovijesti u špilji Chauvet našli film na njenim zidovima, stijenama?

 

Bruno Sokolić

 

[1] DK 22B51, prev. Igor Mikecin

[2] DK 22B91, prev. I.M.

Prijatelji