#Kritika

Umjetnički film o putu

-03/10/2019-

Umjetnički film o putu

 Mjesta i ljudi  (r: Agnès Varda, Francuska, 2017.)

 

Film je propitkivanje i slavlje prolaznosti istovremeno

 

Kroz svoj sadržaj i raznolikost ljudskih priča koje prezentira, kroz karakter i različitu dob kreatora filma, kao i kroz postavljeni umjetnički izazov - lijepljenje velikih fotografija na razne podloge, dokumentarac Mjesta i ljudi komunicira poruku prolaznosti, ali se trudi izbrisati tugu koja se uobičajeno asocira s njom.

Mjesta i ljudi dokumentarni film je jednostavne strukture. Francuska filma redateljica, Agnès Varda, i osjetno mlađi fotograf, JR, putuju od grada do grada, izrađuju velike fotografije ljudi koje JR lijepi na kuće, zidove, stijene, štogod da mu se učini zgodnim. Agnès i on razgovaraju s ljudima i oni s njima dijele svoje živote. Ti ljudi žive u kućama koje drugi žele rušiti, rade u industrijama koje polako izumiru ili se drastično mijenjaju. Fotografije pak bivaju lijepljene na različite površine na otvorenom. Neke će vjerojatno odnijeti prva kiša, a jednu, već zabilježeno u filmu, odnese more. Ništa od toga ne znači da te fotografije ne donose trenutačne osjećaje, od tuge i počašćenosti koju doživi starija žena, uporna zadnja stanovnica svoje ulice koja je planirana za  rušenje, do mlade konobarice kojoj je pomalo neugodno, ali ipak joj laska da je netko želi fotografirati i spremno i nasmiješeno prihvaća odnekud dobavljen staromodni suncobran da bi s njim pozirala. Film je zapravo veliko slavlje, ali ničega konkretnog ili pojedinačnog, koliko cjelokupnosti, promjena i prolaznosti ljudskog iskustva, nekad bolnog a nekad sretnog, ali uvijek istinitog i vrijednog, također i zbog svoje kratkoće. Čak i svojom strukturom film komunicira prolaznost i promjenu - svi koji su se ikad otputili na neki put, planirali su da on prođe, i da se na kraju njega vrate svom životu.

Prolaznost nije nešto čega se treba sramiti, poručuje film kroz Agnès, koja ima već 89 godina. Njene godine i odnos s njima vide se u njenom izgledu, vrckavoj frizuri gdje je donja polovica kose crvena, a gornja bijela, a i u njenim stavovima i problemima. Njen vid je mutan i s godinama slabi. To nije nešto čega se Agnès srami, dapače, dozvoli JR-u da ju snima dok joj prima injekciju u oko.  Film slavi i to - ružna realnost se isto može slaviti, može biti temelj za veselje. Agnès je tu da nam osigura prolaznost, pogotovo u kontrastu s mlađim JR-om. Dok ona svoj vid gubi, on svoje oči skriva ispod sunčanih naočala, u čemu ne posustaje ni zbog njenih smiješnih, ni onih zajedljivijih komentara. Ali JR i Agnes ne staju na tome, nego iz prolaznosti rade nešto novo, zabavno i lijepo, koliko god to bilo uzaludno uopće raditi - jer će i tako sve proći. Agnes sudjeluje u JR-ovom simuliraju testa čitanja slova koji on pretvara u umjetnost dajući velika bijela slova u ruke ljudima koji sjedaju na stepenice i drže ih. Trebaju se više pomicati, savjetuje mu Agnès, kako bi pomogla da instalacija bolje odražava njezin loš vid.

U završnoj sceni, JR, kako bi Agnès barem trenutačno donio u život i nešto lijepo, skida za nju naočale. Iako se simboličnost tog čina prenosi, ono intimno u toj sceni, JR-ove oči, ostaje za nas nepoznanica: to je nešto što on radi samo za Agnès. Ostaje to tako iskustvo koje je samo njihovo, iako će se prikazati na velikom platnu. Neke stvari mogu postojati samo između dvoje ljudi i samo u nekom trenutku. Najbolje što mi možemo s tom scenom i nakon ovog filma, je biti svoja verzija Agnès i JR-a, i nekome dati da vidi naše oči, i biti spremni pogledati u tuđe. Sigurno ne uvijek i stalno, ali onda barem nekad, u prolazu.

Doris Varga
 

Prijatelji