Alice: prostitucijom protiv idealizma
O dobro znanom lomljenju ljudskog idealizma pod jarmom životne pragme. Nikola Fabijanić piše o filmu Alice redateljice Josephine Mackerras.
Alice: prostitucijom protiv idealizma
Alice, Josephine Mackerras, 2019.
O dobro znanom lomljenju ljudskog idealizma pod jarmom životne pragme
Predrasude i generalizacija su sveprisutni fenomeni koji nastaju za vrijeme odsustva moždane aktivnosti. Kako bi ih razbili valja baciti pogled iza zavjese i suočiti se s pojedinačnim pričama koje će odagnati generalizirajući mit o ljudskom ponašanju. Misija redateljskog debija Josephine Mackerras upravo je ta - humaniziranje, možda bolje rečeno, demitizacija prostitucije i konzumenata iste kroz optiku i dramu dobrostojeće obitelji iz (višeg) srednjeg sloja
Uvriježeno je mišljenje kako je prostitucija nešto prljavo. Proces koji se odvija u opskurnim uličicama ili sumnjivim nastambama na periferijama velikih gradova. Osobe involvirane u spomenuto zanimanje često se zamišljaju kao ljudi s društvenog ruba, neobrazovani, lišeni slobode, obiteljske potpore i doma, a platitelji usluga kao čudaci, agresivci s nekoliko graničnih poremećaja. Ustaljena dogma u ovom se filmu okreće te stavlja u fokus prostituciju u koju će upasti Alice – mlada i inteligentna žena u idealnom braku – nakon otkrivanja dobro skrivane tajne njenog muža.
Ono što odmah upada u oči jest privrženost kojom film odiše prema glavnoj junakinji. Ona ne nosi plašt niti donji veš preko hlača, upravo suprotno, ona je običan čovjek iz susjedstva. Obrazovana žena u skladnom braku, upoznata s raznim piscima i njihovim poemama, žena koja zna uživati u dobroj čaši vina sa svojim prijateljima, majka koja voli i koja bi pod svaku cijenu, gotovo tvrdoglavo, učinila sve za svoje dijete, žena koja živi život unutar društveno prihvatljivih linija koje će, kako film odmiče, postupno prekoračivati, odnosno linija između društveno prihvatljivog i neprihvatljivog će biti poprilično zamagljena, ako ne i u potpunosti izbrisana. Od majčinske brige za dijete i lavovske borbe za vlastiti dom do prostitucije; ona će utjeloviti obje krajnosti. Ti prijelazi između društveno prihvatljivog i neprihvatljivog te izmjene između radosti i tuge koje će Alice proživljavati daju filmu izvrstan emocionalni ritam. Njezina persona služi kao kamen temeljac za obračunavanje s društvenim dogmama koje će redateljica nastaviti rušiti, prvenstveno, uz pomoć njene uže obitelji te mjestima radnje i sporednim likovima.
Film kao takav pretpostavlja stereotipe o prostituciji. Pretpostavlja svijest koja je na neki način uvriježena kod mnogih ljudi. Tu zabludu Josephine Macherras nastavit će otklanjati uz pomoć zajednice na koju smo svi najslabiji – idealan obiteljski dom. S njime se lako možemo poistovjetiti, blizak nam je, te je upravo iz tog razloga taj home invasion element toliko uznemirujuć. Osvješćuje kod gledatelja misao kako svatko od nas može postati Alice. To redateljičino poigravanje između realne i uvriježene slike poručuje kako ljudsko ponašanje nema veze sa životnim staležom već karakterom, psihom svakog pojedinca. Priziva se činjenica kako smo različiti te kako na različite podražaje različito reagiramo.
Objektivno gledajući; nije veliko otkriće konstatirati kako je prostitucija sveprisutan fenomen, a gore poviše generaliziranje iznimno površno gledište. Imajući navedeno u vidu može se konstatirati kako film u tom pogledu otkriva toplu vodu, no izvrsnim pristupom temi otklonit će svaku pomisao o otkrivanju očitog. Naime, neutemeljena društvena dogma o prostituciji u širem će se smislu rušiti i uz pomoć kako lijepo uređenih interijera domova glavnih protagonista tako i hotela u kojime se djevojke nalaze sa svojim klijentima. Kristalno čista fotografija direktora kamere Mickaela Delahainea dodatno će istaknuti detalje i ljepotu svih soba i prostorija u kojima se radnja odvija. Drugim riječima, čisti i gotovo sterilni interijeri stavljaju se u suprotnost s poimanjem prostitucije kao nečim prljavim. Nadalje; klijenti su redom obrazovani ljudi s manirima koji neće raditi ništa neprimjereno ili nešto što djevojke ne bi željele. Ovim se činom položaj između klijenta i poslužitelja usluga svodi na strogo poslovan odnos čime film odmahuje rukom na moralne ili etičke probleme koji se, kod nekih ljudi, pojavljuju glede ovog fenomena.
Film ne zauzima stav o tome je li ona ispravna ili nije, odnosno je li Alice moralna osoba ili nije. Osjeća se distanciranost, pa i nezainteresiranost tim poljem iako otvara mnoga moralna pitanja poput nalaženja granice između ljudske pragme i ideala te smije li, i do koje mjere, pojedinac nadilaziti društveno nametnute norme. S obzirom na rečeno, ovakav pristup poslužit će kao polazna točka za raspravu o navedenoj tematici, točnije, poslužit će kao svojevrsni lakmus papir koji će nakon što se na ekranu odvrte slova odjavne špice otkriti moralne vrijednosti svakog od gledatelja ponaosob. Intencija je samo osvijestiti činjenicu kako je to vrlo prisutno i konzumirano u svim segmentima društva, kako je stvarni život kompleksniji i složeniji čime subverzivno raskrinkava idealističke društvene postulate o jednom segmentu ljudskog ponašanja.
Nikola Fabijanić
Tekst je nastao na radionici Filmske kritike i analize održane u Kinoklubu Zagreb.