'Amateri će se uvijek baviti eksperimentalnim filmom': razgovor s Darijom Blažević

Intervju Ejle Kovačević sa Dariom Blažević, potpredsjednicom Kinokluba Zagreb. Objavljen je u monografiji Čisti amaterizam: 91 godina Kinokluba Zagreb.

Daria Blažević diplomirana je redateljica i kinoklubašica koja više od desetljeća djeluje u Kinoklubu Zagreb. Autorica je nagrađivanih kratkometražnih igranih i eksperimentalnih filmova (Zubi, 2011.; Buildings Go Round, 2012.; Srami se, 2013.; Indonezija, 2015.; Kartograf, 2017.), a filmski zanat je brusila u KKZ-u, na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i Bečkoj filmskoj akademiji (Filmakademie Wien). Aktualna je dopredsjednica Kinokluba i dugi niz godina članica je njegova najužeg tima: od 2009. do 2018. godine vršila je funkciju glavne koordinatorice međunarodne suradnje, a 2016. i 2017. godine radila je kao glavna tajnica KKZ-a i desna ruka tadašnjem predsjedniku Vedranu Šuvaru. Zaljubljenica u eksperimentalnu filmsku formu, Blažević je također bila dugogodišnja suradnica zagrebačkog Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS te ujedno osoba koja je potaknula suradnju KKZ-a s Festivalom koja traje do danas. S Darijom smo razgovarali o njezinim filmskim počecima, angažmanu u KKZ-u, studiranju režije u Zagrebu i Beču te, dakako, o eksperimentalnom filmu.

Možeš li opisati svoje filmske početke u KKZ-u? Što te motiviralo da se učlaniš?

U proljeće 2006. sinulo mi je da bi bilo korisno otići na Filmsku školu KKZ-a ako želim upisati režiju na ADU-u. Školu sam uspješno završila, ali prijemni za Akademiju položila sam tek dvije godine kasnije – i tek tad sam se zapravo aktivirala u Kinoklubu. Snimila sam jednominutni film (čijeg se naslova uopće ne sjećam) i Vedran Šuvar me angažirao da predstavljam KKZ na sastancima europske mreže NISI MASA-e. Taj me angažman održao u klubu i kad sam otišla na studij u Beč, a tamo sam, u odsustvu ikakvih kinoklubova i uopće šire svijesti o važnosti besplatnog bavljenja filmom, shvatila kolika je njegova vrijednost.

Za one koji možda nisu upoznati s radom NISI MASA-e, možeš li ukratko pojasniti o kakvoj se organizaciji radi i kako je došlo do vaše suradnje?

NISI MASA je europska mreža filmskih organizacija za mlade. Prisutna je u 26 europskih zemalja, njene članice su neprofitne organizacije koje vode mladi ili koje su namijenjene mladima, a bave se produkcijom filmova, organizacijom festivala i filmskom kritikom. Kinoklub Zagreb postao je član NISI MASA-e 2006. godine na inicijativu Vedrana Šuvara jer je, vjerujem, postojala želja za umrežavanjem na europskoj razini. KKZ je bio specifična udruga unutar mreže: ostale organizacije uglavnom su bile osnovane u proteklih nekoliko godina i usmjerene na sekundarne filmske djelatnosti poput prikazivačke i kritičke. Djelatnosti same NISI MASA-e kao organizacije uključivale su filmske radionice i radionice filmske kritike te scenarističke radionice i edukacije za menadžment u kulturi. Nažalost, većina tih aktivnosti trenutno je u padu i jedini projekt koji mreža trenutno provodi je scenaristička i pitching radionica European Short Pitch, koja je pak vrlo uspješna.

Što je KKZ-u donijelo članstvo u NISI MASA-i?

Klubu kao organizaciji najviše su donijele radionice NISI MASA-e koje su bile namijenjene kulturnom menadžmentu, te iskustvo i poznanstvo s mladim filmašima diljem Europe. Sustav koordinatora odsjeka KKZ-a, recimo, inspiriran je odsjecima u NISI MASA-i. Između ostalog, surađivali smo na velikom projektu Istanbul Express te su naši pojedini članovi išli na radionice filmske kritike Nisimazine i na filmske radionice koje je NISI MASA organizirala. Također smo dvaput bili domaćini generalne skupštine NISI MASA-e, uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.

Zanimljivo je da si nakon završetka studija režije na ADU-u i potom na Filmskoj akademiji u Beču nastavila snimati filmove u KKZ-u i aktivno sudjelovati u radu kluba. Zašto?

Nakon što sam osvijestila koliko je rijetko i vrijedno imati aktivan i osviješten kinoklub u sustavu u kojem profit predstavlja glavnu društvenu vrijednost te koliko je on dio moje filmske tradicije i dio mog filmskog konteksta, svaki film koji sam napravila postao je kinoklubaški film, neovisno o tome je li nastao u Kinoklubu, na akademijama u Beču i Zagrebu ili u mojoj sobi. Često (zasluženo) patimo od kompleksa spram zapadnih zemalja, koje pak mogu samo sanjati o kinoklubovima u svojoj sredini, pogotovo o besplatnom pristupu filmskoj opremi. Tako je briga za KKZ postala moja dužnost jer tko će brinuti ako ne mi koji smo toga svjesni?

Pored aktivnog snimanja filmova i zastupanja Kinokluba na međunarodnoj razini, zanimljivo je da si ujedno bila prva osoba zaposlena kao tajnica KKZ-a. Kako si došla na tu funkciju i što te motiviralo da je prihvatiš?

Za funkciju sam se natjecala, nije mi bilo ponuđeno da je prihvatim. Prijavila sam se na natječaj jer sam smatrala da zbog svog iskustva i stečenih znanja u NISI MASA-i, gdje sam bila predsjednica, mogu doprinijeti razvoju kluba.

Koje su bile tvoje odgovornosti?

Svakodnevno vođenje kluba, komunikacija s članovima i javnosti, koordinacija aktivnosti, prijave na natječaje, razvoj buduće strategije… sve u bliskoj suradnji s predsjednikom Vedranom Šuvarom. Na kraju sam obavljala previše funkcija i postalo je jasno da to nije održivo. Nakon prvog strateškog planiranja, koje smo proveli 2016. godine, razjasnili smo kakva bi točno funkcija tajnice trebala biti u Kinoklubu – najviše administrativna, što nije spadalo u moje jače strane. Zaduženja koja sam pak dobro obavljala su zapravo spadala u odgovornost koordinatora odsjeka ili člana predsjedništva. Tako smo prvom prilikom raspisali novi natječaj na kojem smo zaposlili Maju Čuljak kao izvrsnu administrativnu tajnicu, ja sam ostala kao koordinatorica odsjeka međunarodne suradnje, a potom sam postala i dopredsjednica kluba.

Kako bi ocijenila vlastiti mandat? Što bi navela kao svoj najveći doprinos KKZ-u? Ima li stvari koje bi voljela da si napravila, a iz određenih razloga nisi mogla?

Ništa što je postignuto u KKZ-u ne smatram osobnim postignućem, već rezultatom grupnog volonterskog rada svih mojih kolega koji su se angažirali u klubu. Naravno, ponosna sam na cijeli taj period i svakodnevno vođenje kluba, što nije mali zadatak. Ali najponosnija sam na to da smo shvatili kako nam treba osoba s drugim kvalitetama za taj posao! Bilo je potrebno vremena i iskustva da to shvatimo, pogotovo zato što je sve načelno dobro funkcioniralo. Ono što sam htjela napraviti, a nisam uspjela, Maja je napravila u zadnje dvije godine, i to tako da je izgledalo lagano. Ponosna sam na to da smo danas točno tamo gdje smo željeli biti kad smo 2016. godine radili strateško planiranje, kad je naša vizija kluba glasila: „...stabilna i pristupačna platforma besplatnog, slobodnog i neograničenog autorskog filmskog stvaralaštva i edukacije…”

Poznato je da je za vrijeme tvog tajništva i predsjedničkog mandata Vedrana Šuvara Kinoklub doživio svojevrsnu renesansu. Imali ste veliku produkciju te su filmovi prikazivani i nagrađivani na brojnim domaćim i stranim filmskim festivalima. Je li se naprosto radilo o većem priljevu i agilnosti filmaša ili nečem drugom?

Lijepo zvuči da je to bilo za vrijeme mog mandata, ali za to je zaslužan prvenstveno Vedran Šuvar, odnosno ciljevi koje je postavio i njegova sposobnost da privuče ljude. Velika produkcija bila je njegov cilj, koji se iz godine u godinu ostvarivao uz potporu izvršnog odbora i koordinatora odsjeka, najviše brojnim naprednim radionicama, ali i individualnim pristupom prema klupskim autorima. Interes javnosti za bavljenje filmom je uvijek velik, ali nije lako odvažiti se na snimanje pa većina ljudi treba ohrabrenje koje dobiju u radioničkom formatu od mentora i drugih polaznika radionica, ili kolega autora u klubu.

Dugi niz godina bila si članica užeg tima Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS te si ujedno i sama autorica nekoliko eksperimentalnih filmova. Kako si otkrila eksperimentalni film, što te privuklo kod toga roda?

Eksperimentalni film otkrila sam upravo na Festivalu 25 FPS, odnosno na njegovom drugom izdanju 2006. godine, na kojem sam radila kao volonterka. Privuklo me što je eksperimentalni film ljubavno pismo filmskom mediju, što promišlja i dovodi u pitanje kako i zašto radimo i gledamo filmove, otkriva njegove nepoznate kutke i uglove i iskušava njegove granice i našu percepciju.

Ako se ne varam, KKZ je u više navrata surađivao sa Festivalom 25 FPS…

KKZ i Festival 25 FPS partneri su od 2009. godine, kada sam na inicijativu direktorice festivala počela snimati video kronike festivala, uz tehničku potporu Kinokluba Zagreb. Nakon mene to je radila Valentina Sertić, aktualna KKZ-ova koordinatorica projekcija, a trenutno kronike radi Dražen Žerjav, tehnički tajnik kluba.

Poznato je da je upravo KKZ bio kolijevka domaćeg eksperimentalnog filma te ste do danas njegovali tu tradiciju nizom radionica i projekcija koje potiču eksperimentalni pristup filmskom mediju. Iz tvog iskustva rada u KKZ-u kakav je interes mladih filmaša za eksperimentalni film?

To varira od mladog filmaša do mladog filmaša, od godine do godine. Oni s najmanje iskustva, kako gledateljskog tako i autorskog, često odbacuju eksperimentalni film jer su do tada bili izloženi samo primjerima koje ili nisu shvatili, ili nisu bili dobri, za što ih ne možemo kriviti. Za uživanje u eksperimentalnom filmu potrebno je prilagoditi način gledanja i očekivanja od filma, što većini publike nije samorazumljivo, a nisu imali ni prilike negdje to naučiti. Oni filmaši s malo više iskustva, oni otvorenijeg uma, a pogotovo oni s iskustvom u nekoj drugoj umjetnosti, cijene mogućnosti koje im pruža eksperimentalni rod. Mislim da je eksperimentalni film prirodno blizak filmskom amaterizmu zbog često sličnog načina i uvjeta proizvodnje te specifične kreativnosti koja nastaje u ograničenim uvjetima. Zato mislim da uvijek ima i uvijek će biti amatera koji se bave eksperimentalnim filmom.

Eksperimentalni film u akademskim krugovima prisutan je isključivo na ALU, zahvaljujući profesorima koji su ujedno autori eksperimentalnih filmova (npr. Ana Hušman), dok je poznato da se na ADU-u predaje vrlo rijetko. Kako to komentiraš?

Na ADU-u je bilo nekoliko kolegija koji su se bavili poviješću eksperimentalnog filma i pojedini profesori su ga inkorporirali u predavanja, međutim smatram da je prirodno da na dramskoj akademiji naglasak nije na eksperimentalnom filmu. Igrani i eksperimentalni film zahtijevaju drugačiji način razmišljanja i drugačije vještine koje se moraju razvijati, proučavati, njegovati, a koje mnogi nikada ne savladaju, čak ni ako se fokusiraju samo na jedan od ta dva roda. Ponovno, sve ovisi o pojedincima i njihovim interesima, i nitko te ne može zaustaviti da se za nešto zanimaš i o tome učiš u kontekstu bilo koje umjetničke akademije. Naravno, možeš probati, ali o tebi ovisi hoće li uspjeti.

Zašto si odlučila napustiti zagrebačku akademiju i nastaviti studij u Beču? Kako se razlikuje studiranje režije u Zagrebu i Beču?

Na posljednjoj godini preddiplomskog studija na ADU-u došla sam do zaključka da sam naučila sve što sam mogla u Zagrebu te da mi ništa novo ne bi donio diplomski studij na istoj akademiji s istim profesorima. Od početka studija jako sam željela da me nečemu nauče, trudila sam se oko svih zadataka, i umjetničkih i akademskih, odlazila bez iznimke i na najbesmislenija predavanja nadajući se da će se tu pojaviti nešto korisno, i na kraju nisam bila zadovoljna time što sam dobila. Stoga sam znala da neću ići na ADU na diplomski studij, a na bečku akademiju sam se odlučila probati prijaviti pa što bude. Na kraju sam upala i jako sam zadovoljna jer sam na bečkoj akademiji ipak dobila kvalitetnije filmsko obrazovanje. Razlike su brojne, ukratko ću navesti one bitne. Tamo postoje samo dva profesora režije koja možeš birati na početku svakoga semestra. Postoje posebna predavanja iz filmske režije, o studentskim projektima raspravlja se na individualnim konzultacijama, a ne na predavanjima, što je praksa na ADU-u. Općenito se nudi mnogo više izbornih kolegija s jako puno vanjskih suradnika te se ozbiljnije shvaćaju i studentska produkcija i promocija studentskog rada, kako na festivalima, tako i prema bečkoj kino publici.

Kakav je odnos prema eksperimentalnom filmu na bečkoj akademiji? Poznato je da Austrija ima dugu tradiciju eksperimentalnog filma s čvrstom institucionalnom potporom…

Vrlo sličan kao i u Zagrebu. Predaje se o njemu na pojedinim predavanjima, ali fokus je na igranom filmu te dramaturškim, režijskim i tehničkim vještinama potrebnima da se njime doista ovlada. Ne postoji zadatak koji bi tjerao studente da snimaju eksperimentalne filmove kao takve, ali se cijene svi pokušaji ako su kvalitetni, pogotovo poetski dokumentarci.

Danas svjedočimo sve većoj institucionalizaciji eksperimentalnog filma – postao je integralni dio filmskih i umjetničkih akademija, uglednih festivala, muzeja i galerija. Neki ga zato optužuju da je prerastao u elitističku umjetnost rezerviranu za uske krugove „profesionalaca”. Može li avangarda uopće postojati unutar institucija? Vidiš li razlike u pristupu eksperimentalnom filmu u akademskom i amaterskom krugu?

Jedno je filmska avangarda, drugo je pridjev „avangardan”, treće je eksperimentalni film, četvrto je amaterski film, peto je elitizam. Sve se to može i ne mora poklapati, ovisno o vremensko-prostornom kontekstu. Filmska avangarda je elitistička u konceptualnom smislu i nije zato bila ne-avangardna, dapače, ali je li danas ona avangardna sama po sebi? Amaterizam nije elitistički u produkcijskom smislu, ali eksperimentalni film jest elitistički jer ga samo manjina cijeni, dakle amaterski eksperimentalni film jest...? Avangardnost ovisi o kontekstu. I akademije mogu biti izvorišta nekonvencionalnih praksi. I „amaterski krugovi filmskih entuzijasta” mogu biti elitistički i/ili konvencionalni. Sve ovisi o ljudima koji čine te krugove, akademije i avangarde.

Da se vratimo natrag KKZ-u, koji su vam budući planovi? Gdje se vidite za 5 godina?

Planovi su KKZ-a održati razinu aktivnosti, prvenstveno produkcije i radionica, te dostupnosti filmske opreme i stabilnosti organizacije, a istovremeno poticati inovativnost u snimanju filmova i načinu razmišljanja. Dosad smo se uglavnom bavili osnovnim funkcioniranjem kluba, s jedne strane, da imamo urednu administraciju i financijsku stabilnost, a s druge strane, da omogućujemo što većem broju ljudi besplatno bavljenje filmom. Sad kad smo to postigli, naš idući zadatak je potaknuti nove i inovativne prakse, načine razmišljanja, filmske postupke. Želimo stvoriti generaciju autora koji će nas oduševiti ne samo kvalitetom filmova već i inovativnim pristupom koji je, uostalom, dio tradicije KKZ-a.

Za kraj, daj nam svoj top 5 kinoklubaških filmova koje svatko mora vidjeti prije nego što umre.

8x8 (Mario Papić, 2013.)

Space is Not Enough (Vedran Šuvar, 2018.)

Hrvatska djevica (Sunčica Ana Veldić, 2015.)

Kako je Iva otišla 16. rujna 2016. (Tomislav Šoban, 2016.)

Showgirls (Miro Manojlović, 2011.)

Intervju Ejle Kovačević sa Dariom Blažević, potpredsjednicom Kinokluba Zagreb. Objavljen je u monografiji Čisti amaterizam: 91 godina Kinokluba Zagreb.

Fotografije:

Buildings Go Round (D. Blažević, 2012.)

Kartograf (D. Blažević, 2017.)

Indonezija (D. Blažević, 2015.)

25FPS Festival Highlights 2015 (Valentina Sertić i Magdalena Ptiček)

sve objave