hr/en

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.

Kritika
17. veljače 2016.

Cenzuri unatoč

Tužan je svijet u kojem vas represivni državni aparat osudi za zločine protiv nacionalne sigurnosti, a jedino vam je oružje – kamera.

AUTOR: Stjepan Ćulap
FILM: Taxi, r. Jafar Panahi, 2015.

Tužan je svijet u kojem vas represivni državni aparat osudi za zločine protiv nacionalne sigurnosti, a jedino vam je oružje – kamera. Kada je Jafar Panahi, zbog optužbi za širenje propagande protiv Irana, stavljen u kućni pritvor uz dvadesetogodišnju zabranu snimanja filmova, odlučio je, nakon vlastite kuće, kao filmski prostor iskoristiti taksi – fascinantno prijevozno sredstvo koje je istovremeno i javno i privatno mjesto u kojem se sve može izgovoriti.

Sam je Panahi iza upravljača spomenutog vozila, pri čemu su iznad kontrolne ploče strateški smještene dvije digitalne kamere koje snimaju njegove razgovore s putnicima. Čak i kada napusti vozilo, kamere ostaju stalno prisutni svjedoci ugode koju osjećaju Iranci kad znaju da njihovi politički stavovi ostaju pokriveni staklima. Kroz seriju skriptiranih vinjeta, raznoliki putnici formiraju auditivan element represivnog teheranskog mikrokozmosa, pri čemu njihovi stavovi, usprkos svojoj jačini i logici, ostaju zarobljeni u žutoj kutiji te, kao takvi, bivaju nedostupnima mainstream medijima. Otvoreni su to prozori s kojih se mogu čuti glasovi onih koje je društveni i duhovni red utišao, ali i vidjeti onakav Iran kakav obično nemamo priliku vidjeti. Ti su glasovi, kao primjerice onaj njegove nećakinje koja pri izradi školskog filma treba slijediti niz manipulativnih pravila, metaforički produžetak njegovih misli; bujica skrivenih ideja koje, na ne toliko suptilan način, nadglasavaju elemente pokvarenog društvenog i duhovnog reda. 

Jedino nepokvareno i iskreno je Panahijev samodopadan osmijeh, kao stvoren za kakvog iranskog psihijatra koji, s pravom kršeći Hipokratovu zakletvu, obznanjuje svijetu probleme države koja mu je uskratila umjetničku slobodu. Kakve bi tek filmove gledali da čovjek može slobodno snimati?

***

Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.