Cjelovito sagledavanje filma: Radionica kritike u KKZ-u
Tekst Ive Rosandić o Radionici kritike u KKZ-u. Objavljen je u monografiji Čisti amaterizam: 91 godina Kinokluba Zagreb.
Cjelovito sagledavanje filma: Radionica kritike u KKZ-u
Kulturna mapa Zagreba krije u sebi na prvi pogled teže uočljiva proturječja. S jedne strane, posebno u usporedbi s ostalim kulturno osiromašenim sredinama, stječe se dojam njene raznolikosti i otvorenosti nizu društvenih skupina, dok s druge strane uočavamo sve one nelogičnosti koje kulturne politike ignoriraju, prepustivši njihovo rješavanje zainteresiranim pojedincima. Tu se otkriva vječni sraz institucionalne i neinstitucionalne kulture: dok prva miruje unutar dobro ugođenih položaja, s jasnim pravilima proizašlim iz ekonomsko-političkog konsenzusa, druga se pojedinačnim inicijativama i kreativnim suradnjama nastoji probiti dalje od unaprijed zadanog mjesta. Ponekad joj to, svim opstrukcijama unatoč, i uspijeva, iako nesiguran položaj na ivici politički intoniranih odluka ostaje njena trajna karakteristika.
No izvaninstitucionalnoj ili nezavisnoj kulturnoj sceni inherentna je ta dvostrukost i višestruko uvjetuje njen rad. Zbog nužnog potpomaganja razvoja alternative hijerarhijskoj institucionalnoj organizaciji, što odgovara suvremenim kulturnim trendovima demokratizacije i uključivanja široke baze korisnika, nezavisna je kultura ovisna o organiziranom sustavu potpora. Programima obrazovanja i aktivacije građana komplementarno se upotpunjavaju nedostaci službene mreže institucija. Pritom sastavnice nezavisne scene neprekidno moraju održavati svijest o svom položaju i specifičnoj ulozi u zajednici.
Gdje je u toj konstelaciji odnosa mjesto organizaciji koja već i vlastitom poviješću svjedoči moć transformacije u skladu s promjenama društvenog i političkog konteksta? Kontinuirano djelovanje Kinokluba Zagreb od 1928. (s više ili manje produktivnim fazama) impresivna je činjenica po sebi. Tendencije odatle proizašle upisane su u kulturnu memoriju, a njihova je relevantnost za filmsku umjetnost u našem kontekstu postojana. Zahvaljujući djelovanju kroz gotovo cijelo 20. stoljeće, sve do danas, moguće je promatrati refleksije kulturno-umjetničkih i društvenih stremljenja koje se plastično odražavaju u radu Kinokluba. Ideja otvorenog pristupa umjetnosti i filmu ostala je u centru interesa, mijenjajući samo način realizacije, ovisno o preobrazbi teorijskih i praktičkih premisa odnosa prema amaterskoj filmskoj produkciji.
Od jugoslavenske ideje kulture do otvorenog propagiranja amaterizma
Način rada Kinokluba mijenjao se u skladu s kulturnim i društvenim razvojem i implementacijom suvremenih ideja u lokalni kontekst. Značenje njegove uloge možemo rekonstruirati u svakom povijesnom vremenu ne bismo li na kraju otkrili progres prema suvremenom stanju. Međutim, u svakoj ga je fazi nužno sagledavati u odnosu spram drugih kulturnih instanci i u širem društvenom okviru, s obzirom na to da tek zaokružena cjelina može zahvatiti sve konotacije koje iz određenog spleta odnosa proizlaze.
Ideju dostupnosti kulturnog sadržaja i obrazovanja preko konstruktivno organiziranog slobodnog vremena neminovno treba povezivati s društvenim i kulturnim razvojem propagiranim u Jugoslaviji, s ciljem urbanizacije stanovništva pristiglog iz ruralnog područja. I dok je u predratnom periodu Paspe ili Miletića kinematografski amaterizam rezerviran za građanstvo kojem materijalni i vremenski resursi dozvoljavaju individualno zaokupljanje filmskim aktivnostima, u Jugoslaviji je, prema ideološkim pretpostavkama, približavanje kulture masi bio politički projekt. Današnja je infrastruktura kulturnih centara, koji su kao javne institucije na razmeđu statične strukture i programa aktivacije građana, direktan produkt tog vremena. Kinoklubovi pak i dalje odražavaju tada nastale postulate, što se nimalo ne kosi s tendencijom oponiranja tradicionalnom kinematografskom sustavu.
U suvremenom kontekstu sveopće komercijalizacije i rastakanja uspješnih modela samoorganizacije, KKZ već i horizontalnom linijom odlučivanja zadržava elemente neophodne za dinamično funkcioniranje. Utoliko ga je moguće pozicionirati unutar nezavisne scene, čija je odlika traganje za novim načinima organizacije, participacije građana i realizacije tako nastalih ideja. Sam pojam amaterizma i uz njega vezane pejorativne konotacije zahtijevaju zasebnu razradu, tim prije što se i njegovo značenje protokom vremena mijenja.
Amaterizam danas
Amaterizam se sve češće interpretira kao pojam, tendencija ili pokret koji uključuje potencijal samopropitivanja, kooptiranja zaključaka u praksu ili pozicioniranja spram „regularnih“ umjetničkih pokreta. U javnosti se najčešće i spominje baš filmski amaterizam kao najvidljiviji i zasigurno najatraktivniji oblik amaterske prakse. Naravno, otvara se pitanje kako ostvarenja nastala u amaterskim produkcijskim uvjetima vrednovati, odnosno koje kriterije pritom primijeniti, nanovo konstituirane ili pak one iz profesionalnog područja. Nadalje, otvorenost i sloboda pretpostavljaju odgovornost kako za vlastiti rad, tako i za suradnju i zajedničko istraživanje.
Razmatranje umjetničkog amaterizma nije novo, a politički potencijal prepoznavali su već marksistički mislioci. U publikaciji Amateri za film (Amateri za film: radna sveska za amaterski pristup i pokretne slike / Amateurs for film: notebook for amateur approach and moving images, ur. Isidora Ilić i Boško Prostran, Transimage, Beograd, 2017.) istaknuta je Brechtova afirmacija amaterizma kao suštinski revolucionarnog jer se orijentira na pojedinca i njegovu samospoznaju kroz umjetnost. Nadalje se taj rad ostvaruje kao zajednički projekt, usmjeren na poboljšanje društvenih uvjeta stvaranja i učenja. Brecht amatera vidi kao onog tko razvija svoju umjetnost, što se podudara sa stavom izraženom u Manifestu amaterskog filma, autora Vedrana Šuvara, bivšeg predsjednika KKZ-a, a koji daje smjernice za ostvarivanje programa.
Također, Manifest skoro simbolički označava novu stvaralačku fazu KKZ-a. Nakon 1990-ih i početka 2000-ih koje je obilježilo stvaralaštvo članova usko zainteresiranih za film, dolazi period reinterpretacije uloge Kinokluba i povećane fluktuacije članova koju prati povećanje broja radioničkih programa i posljedično porast produkcije. Filmovi postaju relevantni na razini kinematografije u cjelini, čime se dokazuje teza da razlika amaterskog i profesionalnog bavljenja filmom ne leži u kvaliteti materijala, kao što nam je u razgovoru naglasio V. Šuvar, već u produkcijskim uvjetima i ravnopravnom statusu članova.
Očito amaterizam kao pojam zaziva raspravu, a obuhvaća niz značenja, od estetskog opredjeljenja do ideološki razrađenog okvira stvaranja. Ono što se izdvaja kao najvažnije jest apsolutna uključivost individualnih opredjeljenja u zajednički prostor za kreaciju.
Nova faza
Jednom kad se utvrdio plan djelovanja i pozicioniranja unutar kulturne scene, u KKZ-u se počelo razmišljati o konkretnoj provedbi. Šuvar nam je objasnio da se težilo organizaciji alternativnog edukacijskog sustava, utemeljenog na općoj propusnosti i podršci svim zainteresiranima. S vremenom je Klubom počeo profilirati sve veći broj profesionalaca koji su mogli prenositi stečeno znanje, ne u smislu obvezujućeg autoriteta, već eventualnih sugestija i otvorenosti za suradnju, ne bi li se približili idealu dijeljenog iskustva kojem svatko doprinosi na drugačiji način.
U takvoj organizaciji ne možemo ne primijetiti implicitnu političnost na Ranciéreovu tragu, a koja se očituje u ukidanju hijerarhije utemeljene na autoritetu, duboko ukorijenjene u naš obrazovni sustav. Rezultat inzistiranja na autoritetu kao jedinom prijenosniku znanja jest doživljaj nejednakosti kao samorazumljivog stanja, čime se onemogućava rekonstrukcija pozadinskih odnosa moći na kojima je društvo izgrađeno. Vrijednosti koje se tako nameću su nadmetanje i ekskluzivnost, nasuprot solidarnosti i suradnji u središtu alternativnog obrazovanja, sa snagom oblikovanja drugačije percepcije rada i značenja institucija. Potencijal metoda primjenjivanih u obrazovnim programima nezavisne scene nije samo u prijenosu konkretnih znanja, već preobrazbi svijesti o vlastitim mogućnostima i načinima unapređenja zajednice unutar koje neminovno djelujemo.
Utoliko nisu metode stvaranja filma jedino što članovi Kinokluba razvijaju i uče. Iz same se suradnje članova, različitog obrazovanja, pozadine i stavova, oblikuju nove ideje i načini rada. Nije samo tehnička umješnost ono na čemu treba inzistirati, već se promocijom niza humanističkih, društvenih i umjetničkih aspekata filma, osim što se nadoknađuju propusti službenog sustava, ostvaruje cjelovitost razumijevanja fenomena. A film neminovno zahtijeva različite aspekte sagledavanja ne bi li se osvijestile sve relacije unutar kojih ga se zatiče.
Uzmemo li u obzir sustav filmskog obrazovanja u cjelini, na neformalnom planu sporadično pronalazimo filmske radionice. One su najčešće u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, spomenutih Centara za kulturu i ostalih udruga, a usmjerene su na dodatno obrazovanje djece i mladih. Time ispunjavaju funkciju nadopune obrazovnog sustava jer medijska kultura u našem kontekstu nikad nije zaživjela. I sam nastavni kadar podršku dobiva posredstvom dodatnog obrazovanja poput Škole medijske kulture dr. Ante Petrlić, u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza. Međutim, kad je u pitanju tako strukturirano obrazovanje, najzanemarenija je populacija izvan ili na samom kraju formalnog obrazovnog procesa, a koja želi razvijati određeni interes nevezan uz profesionalno opredjeljenje. Naravno, sadržaji poput Restartove Škole dokumentarnog filma ili riječkog Filmaktiva tu ispunjavaju golemu prazninu, baš kao i brojni aktivistički projekti s višestrukim utjecajem na pozitivne društvene promjene. Međutim, sukladno ideji opće dostupnosti, sve su radionice KKZ-a besplatne, baš kao i oprema dostupna članovima. Izuzetak je tek početnička radionica nakon koje članovi stječu pravo daljnjeg korištenja prostora i opreme, kao i sudjelovanja na naprednim filmskim radionicama. Utoliko se KKZ izdvaja na kulturnoj mapi, provodeći u praksi zamišljene postulate potpore članovima.
Dugom tradicijom koja jamči vidljivost, a u novije vrijeme razrađenim radioničkim sustavom, uz niz popratnih sadržaja, KKZ se premetnuo u neizostavni faktor promocije (amaterskog) filma i obrazovanja za film. Pritom se inzistiranje na cjelovitom pristupu čini kao stav s najviše potencijala za uključivanje široke baze korisnika.
Radionice
S većim intenzitetom od sredine 2000-ih, filmskim se radionicama nastojalo pružiti tradicionalno obrazovanje u filmu, po uzoru na kolegije i način rada Akademije dramske umjetnosti. Međutim, uskoro se radionički sustav premetnuo u trenutno stanje, naglašavajući autorsku slobodu i individualni doživljaj medija. Nasuprot usustavljenim pravilima stvaranja, nametnulo se odbacivanje normi i istraživanje vlastitih formi izraza. Pritom je tehničko znanje istisnuto pred primatom slobodnog poigravanja kao najboljeg izraza ideje amaterizma. Naravno, početničke radionice osiguravaju preduvjete za upoznavanje s osnovama snimanja, no fokus je prebačen na potpunu slobodu stvaralaštva uz osiguravanje produkcijske podrške. Takav stav nikako ne pretpostavlja anarhiju jer se samom strukturom radionica i osviještenim stavom o ulozi amaterske produkcije ocrtavaju obrisi mogućeg djelovanja.
No specifičnost Kinokluba danas, shvaćenog u smislu prostora u kojem se programi odvijaju, ali i članova koji rad unapređuju, jest nadilaženje isključivo produkcijske aktivnosti i paralelno razvijanje popratnih djelatnosti, bilo da se radi o projekcijama filmova ili organiziranim predavanjima. Naravno, logično je da se izbjegava klasičan pristup u korist marginaliziranih ideja ili manje zvučnih, mladih autorskih imena.
Analiza filma u obliku razgovora nakon projekcija svojevrsni je zametak daljnjeg analitičkog tretmana filma, a svoju je konkretizaciju dobio preko Radionice filmske kritike i analize, osmišljenog programa s ciljem pisanja i unapređenja kritičkog aparata. Riječ je o relativno mladom projektu, koji od početaka vodi filmska kritičarka Višnja Vukašinović, aktivna članica Kluba. Iako ova radionica traje kontinuirano nekoliko mjeseci, periodično se organiziraju kraće radionice, u sklopu festivala kojima je KKZ suorganizator ili partner, kao što je npr. Revija studentskog filma. Nemoguće je poreći ambicioznost novim tendencijama: osim što aktivno uvode moment kritike kao djelatnosti jednakovrijedne i komplementarne filmskom stvaralaštvu, ujedno rezultiraju privlačenjem novih članova koji nastavljaju pratiti rad KKZ-a u njima bliskim segmentima. I sama V. Vukašinović u razgovoru s nama primjećuje da većina polaznika ne pripada uobičajenoj bazi članova, dok interes neminovno postoji. Uzmemo li u obzir stanje profesionalne kritike i pisanih medija iz kojih su izbačeni relevantni sadržaji u korist loše prikrivenih propagandnih tekstova, radionica kritike, osim što dopušta promišljanje filma na novoj razini, ostaje rijetka oaza isključivo filmske kritike.
Što s kritikom?
Kritika kao disciplina u novom medijskom kontekstu doživljava preobrazbu. Uzmemo li u obzir da sama nije do kraja definirana, odnosno da ne postoji čvrsta granica između akademske kritike i pristupa orijentiranog na širu javnost, a da se pojmovi poput „recenzije” ili „osvrta” nerijetko s njome prepliću, značenje i metode kritike ostavljaju prostor za reinterpretaciju. Ipak, status koji je zauzimala nepovratno se gubi pred navalom nove komunikacije s publikom. Prihvatimo li tezu da slika preuzima primat nad tekstom, zaokupljanje kritikom u kontekstu Kinokluba zanimljivo je jer se, osim što omogućava revalorizaciju novih trendova, nedvosmisleno zalaže za cjelovito sagledavanje filma, u kojem nijedan aspekt ne ostaje zanemaren.
Razgovor o filmu i uzorima neophodan je za promišljanje vlastitog rada, dok se s druge strane ruše predrasude o nemogućnosti razmatranja filma bez sudjelovanja u praksi. Naravno da se osnovna znanja i terminologija ne mogu i ne smiju izbjeći (između ostalog, radionice ovog tipa pružaju potrebnu pripremu), no diskvalifikacija čitavog polja kao manje važnog prije je izraz nepoznavanja društveno-humanističkog tretmana umjetnosti i njihove dinamike. Cilj je pojedini fenomen moći postaviti unutar konteksta i razmotriti ga u skladu s nebrojenim društvenim relacijama u kojima supostoji.
Radionica filmske kritike ima već i tu prednost što raznolikost polaznika donosi nova razmišljanja i uvide, ovisno o pozadini svakog pojedinca. Smjer razgovora nije unaprijed zadan, već se prema potrebi prilagođava grupi. Tekstovi se zajedno iščitavaju i komentiraju, a eksperiment nastaje na razini pomaka interesa polaznika, u smislu da ih se ciljano približava različitim žanrovima. Inkluzivni pristup u srži rada KKZ-a ukomponiran je u rad na kritici, uzimajući u obzir individualne stavove i eventualno odbacivanje konvencija koje takav tekst podrazumijeva. To, naravno, može funkcionirati, ali isto tako ukazati i na nemoć u nadvladavanju postavljenih barijera.
Status kritike u amaterskom polju povlači sve dileme identične statusu filma. Razlika se otkriva tek u vanjskim uvjetima postepenog nestanka profesionalne kritike, kao i medija u kojima se objavljivala. Čitavo polje sve se više oslanja na entuzijaste koji pokušavaju ublažiti razmjere kulturne devastacije. No shvatimo li amaterizam kao oslobođenje od ekonomskih pritisaka uz naglašavanje individualnog odabira, kritika kakva se u Kinoklubu proizvodi duboko je amaterska. Da bismo smisleno mogli razgovarati o bilo kojem fenomenu, moramo preuzeti uvriježene termine iz profesionalnog polja. Nadalje, ni profesionalno područje nije zakinuto za eksperiment, on ga produbljuje i razvija. Očito su stvarna razdjelnica između kritike amatera i profesionalaca tek uvjeti nastanka tekstova, s obzirom na to da je učenje proces prisutan u obje sfere.
Na kritičko promišljanje viđenog pozvani su svi, a mehanizmi koji se pritom upotrebljavaju analogno su primjenjivi na ostale društvene ili kulturne koncepte. U toj se točki otkriva dugoročna bit sličnih projekata. Kritika će nastajati, ostajati vezana za Kinoklub ili ga nadići, no individualni razvoj izražen kroz artikulirane stavove u potpunosti odgovara ciljevima neformalnog obrazovanja na svim razinama. Iz tog razloga radionica kritike uvijek ima premalo, sve ako i izostaju platforme za objavljivanje radova. No to je problem medijskih politika naših prostora, kao i izostanak financijskih potpora za taj vid djelovanja.
KKZ je na službenim stranicama omogućio objavljivanje radova polaznika Radionice, ali i zainteresiranih članova. Osim što radovi svjedoče o aktivnostima KKZ-a, otvoreni su javnosti i barem donekle upotpunjavaju praznine medijskog prostora. Ipak, kontinuirani rad na prezentaciji i poticanju kritičke aktivnosti tek predstoji. I u ovom je aspektu vidljiva opstrukcija nezavisnog medijskog prostora koja kontinuirano traje, a čiji je rezultat bilo trajno gašenje tiskovina poput Zareza u kojem su se kritike polaznika svojevremeno objavljivale. Time je zatrt vid produktivne suradnje sastavnica nezavisne scene, budući da su im se ciljevi podudarali u smislu podrške novim idejama i autorima. Bio je to dobar primjer potencijalnog nadilaženja čistog amaterizma kao djelovanja u slobodnom vremenu.
Iz osobnog iskustva čini mi se da Radionica kritike privlači ljude koji su se u sličnom tipu izražavanja već okušali, ne bi li istražili kreativne mogućnosti u novim uvjetima. S druge strane, polaznika kojima pismeno izražavanje nije primarna vokacija znatno je manje. Pitanje je li razlog tome otpor, strah od neuspjeha ili diskvalifikacije, ostaje otvoreno. Tu nastaje prostor za daljnji angažman u smislu inzistiranja na stavu da je pisanje o filmu, baš kao i film, dostupno svima, i bez zadovoljenih formalnih preduvjeta. Međutim upoznavanje s osnovnim teorijskim konceptima ili povijesnim pristupima zasigurno je dobar početak za nadvladavanje nesigurnosti i potencijalni smjer daljnjeg oblikovanja radionica, gotovo na način na koji se to događalo s ostalim aktivnostima. Jednom kad se probije otpor, ostaje samo kreativno propitivanje granica.
Zbog medijske situacije i činjenice da je profesionalna kritika marginalizirana, više joj pažnje posvećuju alternativni krugovi, prepoznajući njen potencijal u oblikovanju smislenog stava o okruženju u kojem djelujemo. Stoga tzv. amateri potiču izražavanje istisnuto pred iskonstruiranim medijskim sadržajem, osiguravajući prostor za samosvojni razvoj. U Kinoklubu se kontinuirano otkriva nužnost višestruke komunikacije unutar filmskog medija, pri čemu kritika može biti esencijalni moment.
Koliko god strukturirano i osmišljeno bilo, djelovanje u nezavisnim krugovima ipak ne može upotpuniti nedostatke obrazovnog sustava, no na pojedinačnoj razini može biti korektiv negativnim društvenim trendovima, od kojih je zapostavljanje segmenata općeg obrazovanja zasigurno problematičniji dio. U kontekstu aktera koji daju svoj obol dodatnom obrazovanju i kulturnim aktivnostima upotpunjavaju nedostatke scene, KKZ zauzima bitnu ulogu, koja se iz godine u godinu produbljuje. To je rezultat osmišljenog koncepta djelovanja u kojem do izražaja dolaze heterogeni interesi šire zajednice. Onog trenutka kad je amaterizam nadišao samopostavljene ograde i shvatio potencijal ovog načina rada, mogao je uključiti široku bazu korisnika. Unatoč izostanku koherentne institucionalne podrške, KKZ je primjer samoorganizacije koja odgovara načinima funkcioniranja unutar suvremene nezavisne scene, orijentirajući se pritom i na one aktivnosti koje mu tradicionalno nisu bile u fokusu. Međutim, ako je cilj ostvariti preduvjete za slobodni razvoj uz aktivno promišljanje konotacija vlastitog djelovanja, tada kritičko izražavanje ima snagu pružiti potrebne mehanizme. Utoliko je razvoj kritike duboko isprepleten s ambicijama KKZ-a i neophodan za ostvarivanje daljnje produktivne atmosfere u svim aspektima.
Iva Rosandić
Fotografije iz filmova:
Dota (Petra Zlonoga, 2016.)
Najmanji (Tomislav Šoban, 2013.)
Manjača (Tin Žanić, 2014.)
Charlie, volim te (Miro Manojlović, 2012.)
Tekst je objavljen u monografiji Čisti amaterizam: 91. godina Kinokluba Zagreb