Crveni spašavaju tamne nijanse sivog
Hoće li se Bella ciao oriti na pruzi Rijeka - Budimpešta (Grad u koji moram putovati, Valentina Lončarić, 2019.)
Crveni spašavaju tamne nijanse sivog
(Grad u koji moram putovati, Valentina Lončarić, 2019.)
Hoće li se Bella ciao oriti na pruzi Rijeka - Budimpešta
„Noćas sam sanjala ...” poetski, glasom autorice/glavne junakinje, započinje mala filmska čarolija. Zemljovid Kine pretapa se u kartu središnjih dijelova Hrvatske: Kordun, Lika, Gorski kotar. Dječji crteži dočaravaju krajolik, dok crveni makovi rastu iz pruge i uz prugu kojom naoko jurimo. Vijest o darovanom Rimčevom biciklu premijeru NR Kine pokreće autoricu. Izmjenjuju se medijski spikeri, čitači vijesti, resorni ministar, ugledni ekonomsko-politički stručni komentator, nižu se standardne fraze, bomboni floskula im ispadaju iz usta. Širi se optimizam i vjera u kineske planove strateških ulaganja u Hrvatsku. Nizinska pruga Rijeka – Budimpešta postaje realna mogućnost u kojoj i naratorica vidi spas. Naime putujući u Grad u koji mora doći, u neudobnom vlaku provodi više od pet sati, jednako kao što su to morali njeni preci prije sedamdeset-osamdeset godina. Duhovitim kretanjima unutar kupea dočarala nam je fizičku bolnost peterosatne dosade. Istiha dopire radničko-partizanska pjesma Bella Ciao na kineskom, a kako s teškim naporom putnica ipak uspijeva pokrenuti zatvoreni prozor, svakim centimetrom pomicanja otvora, pjesma postaje glasnija. Zaskače nas čarolija komunističkih sletova, socrealistički crteži razdragano nasmijanih kineskih omladinaca pjevaju na zidnom satu, sa šalice vrućeg čaja očevi i glavni provoditelji komunizma strogo gledaju u daljinu, optimizam se širi.
Autorica nenametljivo, naizgled vrlo jednostavnim slaganjem različitih elemenata i filmskih postupaka postiže složenu strukturu filmskog eseja – njegov neformalni karakter nazire se kroz isprepletenost sva tri filmska roda, kroz fragmentarnu strukturu; sve vodi k esejističkoj hibridnosti. Vrlo uvjerljivu satiričko-političku potku filma pojačavaju ležernost i nepretencioznost. Tajna je u jednostavnosti.
Glavna junakinja žudi za kineskom inicijativom kako bi dobila četiri sata vremenskog ekstra bonusa koje bi mogla utrošiti na slaganje Ikeine police ili na prekopavanje vrtnih lijeha. Također više „ne bi morala gledati u kupee prepune razlomljenih ostataka čipsa i osušenih kauguma na sjedalima”. No uočljiv je paradoksalni apsurd: kapitalističko-katolička zemlja koja se gnuša vlastite antifašističke prošlosti i grčevito je nastoji izmijeniti, objeručke će prihvatiti Crveno s Dalekog istoka. Ako donosi mostove i pruge, licemjerno će i bez trunke srama, halapljivo progutati i komunistički novac.
Izgradnju pruge Šamac–Sarajevo, kao i ostalih pruga i putova, u bivšoj su državi pratile neizostavne partizanske pjesme. Hoće li se povijest ponoviti, s jednom sitnom promjenom – osim jezika naroda i narodnosti slušat ćemo i kineski.
Za Kritičarski inkubator KKZ-a, na prijelazu s 9. na 10. veljače 2020., napisao Mladen Bistrica
Grad u koji moram putovati