Čudovište pod kontrolom
Del Torov 'Oblik vode' je još jedan Del Torov konvencionalni 'feel good' film koji nam zaigrano podvaljuje nekoliko pametnih i maštovitih tema.
Postoje redatelji koji nas svakim filmom uvijek iznova iznenade, koji pomiču svoje i tuđe granice, ali to nije slučaj s Guillermom del Torom. Vjerojatno ga zato holivudski producenti toliko vole. Naravno, vole ga i zato što snima filmove kakve snima: priče s djetinjastim protagonistima i maštovitim čudovištima, filmove koji su dovoljno infantilni i slatki da privuku mlađu publiku, a dovoljno ozbiljni i strašni da privuku odrasle. Filmove koji će pametno otvoriti teške psihološke i političke teme, ali ih nenametljivo ostaviti u pozadini glavne "lagane" priče. Vrijedi se diviti autoru koji uspijeva raditi tako dopadljiva djela koja ne otkližu u patetiku, mada uvijek ostaje tuga što vjerojatno nikad nećemo saznati gdje bi nas Del Toro odveo kad bi se prestao truditi biti tako dopadljiv.
U svojoj najvećoj uspješnici Panov labirint (2006.) Del Toro govori o djevojčici koja živi u falangističkoj Španjolskoj '40-ih i bježi od doma te upoznaje fantastična stvorenja. Novi film Oblik vode (The Shape of Water) iznosi sličnu priču – radnja se odvija u SAD-u tijekom Hladnog rata, a glavna junakinja je nijema čistačica Elisa Esposito koja radi u američkom znanstveno-vojnom kampu i zaljubljuje se u čudovišnog vodenog stvora kojeg i Amerikanci i Rusi žele ubiti. U namjeri da spasi svog moćnog vodenog ljubavnika, Elisi će pomoći grupa dobrodušnih manjinskih prijatelja: crna kolegica, homoseksualni slikar i ruski znanstvenik.
Del Toro se u filmu kreće vrlo poznatim i provjerenim stazama. Oblik vode ima školsku strukturu melodrame, a stilski Del Toro prikazuje svoju protagonisticu i njen svijet slatkim i čarobnim, što čini pomoću vrlo jasno preuzetih motiva iz starih američkih mjuzikla i Jeunetovog popularnog filma Amelie (2001.) te simpatičnim i dopadljivim likom čudovišta (koje, opet, podsjeća na biće iz Panovog labirinta).
Čini se kao recept za podgrijanu juhu, no Del Toro nije šmirant ni imitator. On ipak koristi stare trikove kako bi stvorio novi, vlastiti fantastični svijet i u njega podvalio zanimljivije teme. Del Toro tako u ovu dopadljivu smjesu s lakoćom ubacuje i teže, ozbiljnije sastojke: seks, politiku, komunikaciju, obitelj i nasilje. Seksualnost protagonistice i njezina odnosa s čudovištem nije nešto što se prešućuje, nego se prikazuje i otvoreno komentira. Također, u svakom nas trenu može iznenaditi brutalnost ne samo antagonista, nego i nama dragih protagonista – što se, opet, prikazuje kao najnormalnija stvar na svijetu. Stoga i glavni likovi izmiču klišejima: nijema Elisa nije nimalo zatvorena, nego je vrlo komunikativna, hrabra i aktivna. Čudovište, pak, svojim postupcima istovremeno izaziva i simpatije i zazor.
Sviđa mi se i kako neka opća mjesta lako preuzimaju neočekivana značenja i otvaraju skrivene strane likova. Recimo, u prvim minutama filmova upoznajemo jutarnju rutinu protagonistice, ali i značenje vode u filmu: ona je vezana uz prehranu (kuhanje jaja) i uz seks (Elisina masturbacija u kadi). Jednom kad Elisa i čudovište iz vode prvi put dođu u kontakt i podijele kuhano jaje, voda nam vraća ranija značenja i naslućuje kako će se razvijati ovaj odnos.
Ukratko, Del Toro zna što i kako radi, a ono što (opet) radi u ovom filmu je snimanje konvencionalnog feel good filma u kojem nam, pak, zaigrano podvaljuje nekoliko pametnih i maštovitih tema. No tome ipak treba prići sa zadrškom: iako su žene mnogo aktivnije i hrabrije od pasivnih ili nesposobnih muškaraca, film ipak ne prolazi tzv. Bechdelin test. Iako priča prikazuje "protuprirodnu" ljubav između žene i čudovišta, to čudovište ipak ima oblik dopadljivog i zgodnog muškarca. Iako se zagrebe politička dimenzija Hladnog rata, to je primarno prepreka na putu do happy enda glavne melodramske priče. I naposljetku, čak i neočekivani kraj naposljetku je ipak – happy end.
Del Torov film osvojio je već niz nagrada i vrlo vjerojatno bit će nominiran i za važne Oscare. I to je u redu jer se, u krugu konvencionalnih filmova, Del Toro lako izdvaja od ostalih. Recimo, u usporedbi s tematski i stilski vrlo sličnim filmom Okja (r. Joon-ho Bong, 2017.), Oblik vode je puno vještije napravljen film s jačim likovima i jasnijim političkim slojem priče. No, na razini cijelog opusa, Bongovi kriminalistički trileri s komičnim elementima Sjećanja na ubojstvo (2003.) i Majka (2009.) puno su uvrnutija i zanimljivija djela od Del Torovih uspješnica. I Del Toro bi mogao snimiti nešto jednako pomaknuto i iznenađujuće – samo kad bi pustio svoja čudovišta s lanca.
AUTOR: Luka Ostojić