Daddy issues u 4K
U središtu filma Sentimentalna vrijednost leži slojevita i bolna, ali ipak predvidljiva dinamika odnosa oca i kćeri. Antonela Solenički piše o filmu Sentimentalna vrijednost.
Sentimentalna vrijednost otvara se kao priča o emocionalno distanciranom ocu koji ljude u svom životu radije režira nego što se s njima istinski povezuje. Trier ovdje secira kompliciran odnos oca Gustava, koji komunicira samo kroz rad, i starije kćeri Nore koja želi ljubav i validaciju, ali dobiva tek uloge – doslovno i emocionalno. Već je u startu jasno da gledamo još jednu skandinavski umivenu verziju univerzalne obiteljske neuroze – one u kojoj si odrasli ljudi međusobno kidaju živce jer ne znaju reći “oprosti”.
Hladnoća među likovima odražava se tako u estetici, ritmu i tišini prizora, iako pritom povremeno ostaje u raskoraku s intenzitetom tema koje obrađuje. Trierovi pomno birani vizuali i meka svjetla stvaraju melankoličnu atmosferu, a flashevi u prošlost produbljuju priču o intergeneracijskoj traumi ukazujući na to da se rane prenose beskrajno lakše nego ljubav. Film lako i sigurno kupuje gledatelje slojevitim portretiranjem obitelji, no kraj je predvidljiv, u ljudski prepoznatljivom smislu: svi želimo sretan završetak.
Unatoč estetskoj profinjenosti, film ostaje samo priča o lošem ocu kojem se daje još jedna šansa zato što je – umjetnik? Publici je valjda lakše progutati nezrelost čovjeka koji je “genij”. Da je Gustav vodoinstalater ili porezni savjetnik, teško da bi ikome bilo romantično to što svoju djecu doživljava kao vlastite produžetke. Stoga dva sata i četrnaest minuta gledanja još jednog emotivno hendikepiranog tatice smatram osobnim uspjehom.
Film doduše precizno hvata specifičnu poziciju najstarije kćeri – ona je emocionalni amortizer, mentor, terapeut i povremeno zlopamtilo koje se sjeća svega što bi drugi najradije zaboravili. Nora tako u konačnici pristaje na Gustavov način komunikacije i igra u njegovom filmu, ali na temelju čega? Je li to stvarno oprost ili samo navika starije kćeri da, još jednom, bude ta koja podilazi drugima? Starije kćeri često nose previše, ali to ne znači da bi trebale udovoljavati egocentričnim očevima. To nije vrlina, nego posljedica odgojnog obrasca u kojem se djevojčice uče da budu racionalnije i zrelije od muškaraca koji bi zapravo trebali biti odrasli. Film nudi ideju pomirenja gotovo kao žanrovsku nužnost, a ne kao emocionalno uvjerljiv proces.
Hoću li se sjećati filma? Vjerojatno ne, možda ga se sjetim kad mi PDF karta iskoči iz arhive idući put kad krenem brisati neželjene mejlove. Bit će to trenutak prave sentimentalne vrijednosti.
Antonela Solenički
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.