Dodijeljene nagrade na 17. Gledalištu Kinokluba Zagreb
Nagradu Maksimilijan Paspa za najbolji amaterski film dobio je film Teletext autorice Nele Gluhak
17. Gledalište održalo se od 29. svibnja do 1. lipnja u kinu Kinoteka. Na Gledalištu su se prikazali svi filmovi članova KKZ-a snimljeni u protekloj godini. Kinoklubaški autori i ove godine ponudili bogatu i raznovrsnu kolekciju amaterskih filmova svih žanrova.
Tročlani veliki žiri u sastavu Anita Čeko, Iva Rosandić i Dina Pokrajac Nagradu ‘Maksimilijan Paspa’ za najbolji amaterski film dodijelio je filmu Teletext autorice Nele Gluhak uz sljedeće obrazloženje: “Vrckava animirana diverzija pretvara jednostavne grafičke simbole u šarene strelice otpora. Na polju rudimentarne preteče interneta autorica koristi prokušanu taktiku détournementa kako bi nadišla ograničenja usko zadanih okvira i preobrazila ekran u prostor novih značenja i poprište bitke protiv banalizacije uma. Bitke koja je možda unaprijed izgubljena ali to ne znači da si možemo priuštiti izgubiti izoštrenost osjetila i britak smisao za humor koje autorica demonstrira prenamjenjujući zastarjelu medijsku tehnologiju kako bi se lucidno narugala svojoj i našoj pomirenosti sa zadanim stanjem.”
Žiri je dodijelio i tri posebna priznanja. Film Žena, kuća Ivane Ognjanovac nagradila je Anita Čeko za “ludičku filmsku ekspresiju i refleksiju stasanja u samu sebe u kojoj autorica vješto i zaigrano, koristeći stop animaciju, razigrava prostore i motive tjelesnog i unutarnjeg, prošlog i sadašnjeg, fantastičnog i realnog. Vožnjom u rikverc uvlači nas u začudni kovitlac fragmentiranih pretkinja, žena-kuća, koje naposljetku suptilno probavlja te negdje drugdje gradi sebe, svoju kuću, sebe-kuću, film.”
Nagrađen je i film Dobrodošao, galebe Amande Prenkaj koji Dina Pokrajac smatra “šarmantnim histrionskim samopreispitivanjem u kojem autorica suvereno i ritmički precizno ovladava kolažnom tehnikom i vlastitom performativnom deformacijom kako bi podastrla slobodarski (auto)portret jedne glumice kojoj možda nije suđeno da krasi naslovnice, ali je zato pokazala da može itekako snažno osvojiti (i emancipirati) filmsko platno, ma što njezin svadljivi off mislio o tome.”
Posebno priznanje Ive Rosandić dodijeljeno je filmu Oda Mie Maros Živković u kojem “Intimistički pristup za cilj ima normalizaciju teme koja ostaje u zakutku javne rasprave. Oda je film koji, osim što izravno progovara o specifično ženskoj traumi, otkriva samosvjesnu autoricu čije će se mjesto na široj filmskoj sceni tek ustabiliti.”
U žiriju kritike ovogodišnjeg Gledališta bili su Ivana Završki, Maja Predrijavec i Karlo Grbić. Glavna nagrada žirija kritike dodijeljena je Franku Dujmiću za film 48,87 EURA uz obrazloženje da “film suprotstavlja dvije odrednice suvremenog društva – bavljenje sjećanjima i uspomenama kao podsjetnicima na krhkost života te gotovo pa i opsesivno skupljanje fizičkih dokaza o proživljenim iskustvima sukladno načelima konzumerističkog društva u kojemu čak i ti dragocjeni elementi završavaju u nepoznatim rukama – na ponudu nepoznatim kupcima s naznačenom cjenovnom vrijednošću. Vještom montažom uz prateće nerazgovjetne glasove te čitane tekstualne fragmente poput dnevničkih zapisa, autor uspješno razrađuje ideju te stvara ritmički spretno gradiran film. Stare fotografije zaboravljenih pojedinaca postaju izvrstan materijal za zanimljiv kolaž statičnih slika i povremenih animacija kroz koji Dujmić suočava gledatelja sa osiromašenjem duše uzrokovanim sustavom u kojem živimo.”
Posebno priznanje žirija kritike dodijeljeno je filmu Škola 1. dio: milenijalac i x-ica Bartula Marušića jer je žiri “osvojio surovom iskrenošću u iznošenju osobne ispovijesti koju donosi osebujan i snažan lik Bartula Marušića. Unatoč određenim tehničkim nedostatcima, ovaj na trenutke kaotičan film sklopljen je u smislenu cjelinu koja nam prenosi struju svijesti dvoje glavnih likova. Materijal ispovjednog, gotovo terapijskog karaktera u kombinaciji s osobnim arhivskim snimkama, eksperimentalnim tendencijama i neočekivanim montažnim rješenjima rezultira emotivnim kovitlacem koji s gledateljem ostaje i nakon gledanja filma.”
Film Tu si negdje Sebastijana Borovčaka posebno priznanje žirija kritike zaslužio je “dojmljivim vizualnim potpisom u kadrovima dugih trajanja odveo u intimnu priču svoje obitelji. Naracija ispunjena težinom u kombinaciji sa starim obiteljskim fotografijama, sumornim pejzažima i opservacijom starice - ujedno i autorove bake - koju zahvaća uznapredovala demencija, na vrlo poetičan način prenose autorovu preokupaciju prolaznošću i zaboravom.”