Holokaust: Nova vizura
Unatoč pozitivnom dojmu, ostaje pitanje može li se bilo kojom "filmskom vizurom" prikladno prikazati Holokaust.
FILM: Saulov sin, r. Lászlo Nemes, 2015.
Saulov sin počinje kadrom izvan fokusa u kojemu se naknadno izoštri Saulovo lice, čime je naznačeno da će film biti fokaliziran kroz njegov lik. On je Sonderkommando, zatvorenik nacističkog logora prisiljen na pomoć u otklanjanju tijela žrtava plinske komore što mu daje "privilegiju" da živi malo duže od ostalih zatvorenika. Veća mogućnost kretanja uvjetovana njegovim poslom omogućila je da ga se učini djelatnim, samosvojnim likom – on nailazi na tijelo dječaka za kojeg tvrdi da mu je sin i odlučuje mu prirediti židovski pogreb. U pozadini njegovih pokušaja da sakrije dječakovo tijelo i pronađe rabina koji će izvršiti obred svjedočimo grozovitim detaljima genocida nad Židovima te pripremanju ustanka pripadnika Sonderkommanda.
Spomenuti su događaji prikazani dosljednim ograničavanjem na perspektivu protagonista, kombinacijom polusubjektivnih kadrova preko ramena i krupnih planova Saulovog lica snimanih kamerom iz ruke. Odabirom polusubjektivnih kadrova izbjegnuta je naglašena artificijelnost svojstvena subjektivnom kadru (npr. kao u Dami u jezeru,1947.) i kameri je pružena veća sloboda. U prvom je planu Saulovo tijelo (ramena) tijekom njegovog kretanja koncentracijskim logorom, dok su ljudi i događaji u pozadini. Tako ograničena vizualna perspektiva bitnu ulogu u nagovještavanju šireg prostora logora daje zvuku, što je efektno iskorišteno stvaranjem atmosfere babilonskog meteža, ispresijecane autoritarnim uzvicima nacističkih vojnika i jezovitim vriskom njihovih žrtava. Jednoobraznost prikazivanja narušena je krupnim planovima Saulovog lica pomoću kojih pratimo njegovu transformaciju iz stanja dehumaniziranosti prema životu s ciljem, bez obzira na njegovu beznadnost. Manifestacija su toga proplamsaji čuvstava tijekom promatranja sina koji ipak izbijaju na površinu lica koje se zaboravilo smijati. Međutim, spomenuti postupci urodili su i manama. Saulova ramena koja konstantno zaklanjaju vidljivost u kadru i repetitivni krupni planovi njegovog lica na trenutke iritiraju, a njegovo (povremeno neuvjerljivo slobodno) kretanje logorom ponekad je dezorijentirajuće i zbunjujuće. U tim momentima ne postiže se sugestivnost već puka nezgrapnost koja u prvi plan gura filmski postupak.
Naposljetku, temeljni dojam koji film ostavlja je pozitivan. Veliku zaslugu za to ima uvijek aktualna, vrlo osjetljiva i šokantna tema Holokausta kojoj se u Saulovom sinu pristupa iz drugačije vizure, polemički u odnosu na žanrovsku tradiciju. Očuđenje postignuto na taj način dovoljna je kompenzacija za ograničenja filma, a izazvalo je i iznimno pozitivnu recepciju popraćenu prestižnim nagradama. Ipak, moje očuđenje naposljetku je splasnulo i mane su postale vidljivije, a s njima ostaje i pitanje može li se bilo kojom "filmskom vizurom" prikladno prikazati Holokaust.
***
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod mentorstvom Višnje Vukašinović.