In memoriam Mihajlo Arsovski
Mihajlo Arsovski bio je jedan od pionira grafičkog dizajna u Hrvatskoj. Preminuo je u ponedjeljak 24. kolovoza u Zagrebu u 84. godini
Mihajlo Arsovski bio je jedan od pionira grafičkog dizajna u Hrvatskoj. Preminuo je u ponedjeljak 24. kolovoza u Zagrebu u 84. godini.
Njegova su djela, među ostalim, u fundusu znamenite njujorške MoMA-e, Muzeja moderne umjetnosti. Najpoznatiji su njegovi radovi za Teatar &TD, a riječ je o više od dvije stotine plakata za to kazalište, te za tjednik Pop Express.
Radivši prvenstveno plakate (opus od oko 200 komada samo za kazalište ITD), Arsovski razvija vlastiti vizualni jezik koji će ga učiniti glasnikom postmoderne i sasvim izdvojenom pojavom na našoj dizajnerskoj sceni. Koristeći prvenstveno tipografiju, kolaž, citat i fotomontažu kao temeljne elemente svoje oblikovne metodologije, Arsovski ostvaruje opus u kojem ključnu ulogu igraju osobni stav, kritička distanca i otpor prema konvencijama. Osobito je poznat (i u svjetskim relacijama) njegov plakat za predstavu Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi (1971.), zbog svog rebus-rješenja.
Više o njegovom radu možete saznati u članku Marka Goluba i Dejana Kršića na ovom linku: http://dizajn.hr/blog/mihajlo-arsovski-knjige-periodika-1-dio/.
U nastavku donosimo crticu grafičkog urednika Kinokluba Zagreb Daria Devića o Mihajlu Arsovskom.
"U svome eseju 'Prijatelj Žiro: Emotivni spomen na Tomislava Radića' (časopis Književna republika br. 7–9, 2015.) Tonko Maroević se prisjeća druženja nakon privatne projekcije Žive istine na koju je redatelj Radić prije premijere pozvao prijatelje. Opisuje nam kako su uzvanici oduševljeno čestitali redatelju, diskutirali o pojedinim scenama i na koncu sasvim slučajno smislili naslov tada još bezimenom filmu, ali društvo oko stola ne nabraja nam detaljno, osim kad kaže: "...bili su tu, koliko se sjećam, još Vesna Brabec, Mihajlo Arsovski i još ponetko."
Prisustvo Vesne i Mihajla Arsovskog u sceni iznad nije iznenađujuće. Arsovski je već surađivao s producentima Žive istine, antiestablišmentskom produkcijskom kućom Filmski autorski studio – FAS, a s Radićem je prijateljevao još otkako su obojica planirali postati grafički dizajneri, na praksi kod majstora sitotiska Brane Horvata u ateljeima Studentskoga centra. FAS je zadnje dane djelovanja proveo u prostorima Kinokluba Zagreb, pa ne iznenađuje ni da je Arsovski vizualno oblikovao zadnja dva izdanja KKZ-ova Genre Film Festivala (GEFF) i dizajnirao one famozno prelomljene festivalske knjižice — a uz Pansinija, Peteka, Makavejeva, Puhlovskog i još par takvih, očekivanijih imena naveden je i kao organizator festivala.
Nije iznenađujuć nijedan od tih sitnih detalja na koje sam u zadnjih nekoliko dana naišao čitajući o životu i karijeri nedavno preminulog giganta grafičkog dizajna. Njegov je rad s pravom valoriziran višestrukim nagradama za životno djelo, relativno se nedavno počinje o njemu na stručan način razmišljati i pisati, ali nešto se o Arsovskom nazire i iz sitnih detalja, kao i iz popisa klijenata za koje je radio — među njima su omladinske ustanove, pjesničke biblioteke, alternativni teatri i novi izvedbeni pravci, umjetnički časopisi i antifilmski kinoamaterski pokreti. Zato nije iznenađujuće čuti da ga se opisuje kao čovjeka koji je kulturu i umjetnost u svojoj okolini osjećao kao nešto čemu valja doprinijeti i gdje dobar dizajn može biti ne samo cijenjen, već i vrijedan. I zato ne čudi kad mu ime iskrsne u nekoj anegdoti o frendovskoj pretpremijeri čuvenoga domaćeg filma, a čas poslije na popisu organizatora glasovitoga festivala antifilmskih tendencija — a oba su podatka negdje navedena tek kao usputne crtice koje podupiru neponovljiv, vječan dizajnerski opus. Neponovljiv, jer je bio smješten u vrijeme i mjesto gdje je bio dio nečeg većeg, vječan jer ga svaka grana kulture koje se mašio i danas može s ponosom 'svojatati'. Mihajlo Arsovski bit će upamćen kao dizajner, kulturnjak, kazalištarac, tipograf, sitotiskar, slovoslagar, ljubitelj poezije i još toliko toga, a mi ćemo ga pamtiti i kao kolegu kinoamatera."