Inspirativna potraga za inspiracijom
Donosimo tri različite interpretacije odlično prihvaćenog kratkog dokumentarca 'Precijenjena dramaturgija' Sunčice Ane Veldić.
Kratki dokumentarni film Precijenjena dramaturgija autorice Sunčice Ane Veldić je na Gledalištu Kinokluba Zagreb osvojio i Nagradu Maksimilijan Paspa i Nagradu kritike za najbolji amaterski film godine. Stoga ne čudi što je čak troje polaznika KKZ-ovog "Kritičarskog inkubatora" pisalo o ovom odlično prihvaćenom filmu. Donosimo tri teksta, tri pozitivne kritike, a opet tri različite interpretacije istog filma.
***
Ivor Glavaš: Ljepota kreativne praznine
Mnogi od nas imaju nešto za reći, ali samo rijetki uspijevaju. Ni većina filmaša često ne uspijeva dobro artikulirati svoje ideje i osjećaje. Trud uglavnom završava umjetničkim neuspjehom, što nije problematično jer je umjetnički proces upravo ta borba – borba za pronalaženje smislenog i umjetnički relevantnog izraza. Ostajemo nijemi, unatoč svim formalnim mogućnostima koje nam se pružaju da progovorimo autorski, na način specifičan sebi i drugačiji od svih drugih.
Precijenjena dramaturgija je film o pravljenju filma. Gledamo rezultat pokušaja da se napravi dramaturški konzistentan film, a u tom je smislu autorica filma Sunčica ujedno implicitna autorica i junakinja za koju želimo da uspije, što nas upliće u narativ filma. Film pritom progovara o teškim i lijepim stranama umjetničke proizvodnje. Kadrovi se stapaju između teorije i prakse, čime uviđamo cjelokupnost filmskog procesa. Radi se o brikolažu motiva i situacija u kojima se često mogu naći mnogi amaterski sineasti: o mentorima, maltretiranju ljubavnika svojim radom, besmislenom odlasku na selo u potrazi za inspiracijom. Tako ovaj film pomoću partikularnih trenutaka ostaje velik i malen, blizak i značajan. Kako je poentirao profesor, jedan od protagonista: pojedinačno koje nam priča o općem, o nama.
Čini se da je tema ovogodišnjeg Gledališta Kinokluba Zagreb problem manjka inspiracije. Kao da je većina prikazanih filmova svojevrsni oblik mini tragedije i borbe s kojom se neki nose bolje ili gore, dok Sunčica pobjeđuje jedva, ali mirno. Nije najsretnije da je režija skoro potpuno u montaži, no ovaj film to uzima kao koncept i pretvara u prednost. Pomoću režijskog talenta i neupitnog poznavanja filmskog jezika, autorica iznalazi dramaturgiju koja je svakako drugačija i hrabra, slobodno shvaćena, nova i uspješna; upravo onaj oblik podcijenjene dramaturgije koju prerijetko viđamo u skoro svim oblicima filmskog izraza. I praznina može biti lijepa kada se dobro montira: to su rijetki trenuci u kojima manjak inspiracije postaje inspirativan.
Jelena Ratko: Sveprisutnost filma
U intimnom prikazu nastajanja jednog filmskog djela, pri čemu je autorica kao protagonistica istovremeno žrtva vlastite samokritičnosti i jedina kritičarka kojoj vjeruje, Sunčica Ana Veldić kroz odnose s likovima predstavlja različite struje mišljenja unutar filmske zajednice, dok izborom kadrova i montažnim postupcima uspijeva suptilno i originalno prikazati svoj osobni doživljaj procesa stvaranja filma.
Film preispituje poziciju autorice unutar institucije Akademije dramske umjetnosti, gdje joj često nedostaje sloboda zbog svojevrsnog pritiska okoline, u ovom slučaju profesora – koji u ranoj fazi snimanja filma ne uspijevaju prodrijeti u srž njezine ideje pa je pokušavaju razuvjeriti u daljnjim nastojanjima da objedini svoje zamisli u (be)smislenu cjelinu.
Autorica temu pojednostavljuje svojim duhovitim replikama, a njezinu složenost dokazuje vizualno. Primjerice, nakon pejzaža slijedi isječak iz njenog ranijeg rada, zatim monolog pred kamerom, pa ranije snimljen nasumični razgovor s kolegama, a naposljetku kadar zbunjenog mentora koji gleda sve ovo montirano. Gledatelju se pritom daje sloboda da se smije svima koji u filmu gledaju raniju verziju istog filma i ne razumiju poantu.
Niti u jednom trenutku film se sadržajno ne udaljava od naslova. Osim što tezu iz naslova obrađuje kroz monolog profesora, Veldić je uspijeva dokazati režijskim i montažnim postupcima. Tu tezu dokazuje, opovrgava, s njom se poigrava i konstantno je drži presudnom za daljnji razvoj filma. I kada govori o sebi, govori o filmu. Gradivo s predavanja primjenjuje u intimnom okruženju – u svom vrtu, uspoređujući film s rajčicom.
Analize raznih režijskih postupaka i pristupa filmu kao sredstvu umjetničkog izražavanja ovdje nas ne zamaraju, već služe kao narativni prijelaz. Tako autorica gledatelja uspijeva potpuno "uvući" u svoj svijet u kojem se njezine osobne ideje i želje sudaraju sa stavovima profesora koji prate njezin rad. Ta "druga mišljenja" navode je da stalno iznova promišlja o filmu i pita se je li u pravu, no većina rasprava koje autorica vodi (sama sa sobom) okonča uvjerena u ispravnost vlastitih namjera. Općeprihvaćeno, uvriježeno i zadano na kraju postaje - precijenjeno.
***
Paula Skelin: Intuicijom protiv savjeta
Precijenjena dramaturgija prikazuje razne fragmente iz života autorice filma. Nadilazeći klasičnu dramaturšku formu, autorica otkriva svijet Akademije dramskih umjetnosti, reakcije mentora, predavanja i razgovore s profesorima. Interakcija između njih i autorice u ovom je slučaju važna jer ukazuje na njezin otpor, ali i nesigurnost. Dominiraju razna mišljenja i savjeti profesora, a autorica ostavlja publici da razvije svoja mišljenja i zaključke. Uspostavlja se odnos između autorice i sporednih likova, kao i odnos koji razvija unutar sebe, a prikazuje kroz humor i autoironiju. Iako izgleda da autorica ne shvaća savjete mentora ozbiljno, te ih u filmu koristi kao uvid "iza kulisa", naposljetku uviđamo koliko je cijeli proces važan za film.
Kao protagonistica, autorica prati svoju intuiciju i naglašava spontanost izrade kratke filmske forme. Žustrom i paralelnom montažom isprepleće razne situacije u kojima se nalazi, te pokušava doći do konflikta u filmskoj priči. Uviđamo da je film niz iznenađenja, bila to izjava predavača s Akademije dramskih umjetnosti, prikaz profesora kako jede sendvič ili pas za kojeg se autorica nada da je nositelj radnje filmske priče.
Baveći se vlastitim idejama Sunčica Ana Veldić ustraje u svojoj viziji i istraživanju strukture filma. Unatoč svim pitanjima i dilemama, njezina priča je duhovita i zabavna, budi znatiželju i iskače iz okvira standardnog procesa izrade kratkog dokumentarnog filma. Njezine prepreke i izazovi koji su dio filmskog procesa postaju struktura, subjektivna dimenzija u kojoj autorica otkriva film kroz svoju personu.