Kolektivne fantazije
Ukoliko bi film 'Nestala' u društvenom momentu zaokružili film kao subverzivni, našli bi se na tankom ledu.
AUTOR: Ante Mitrović
Uzevši u obzir Sizifov posao transparentnog rastvaranja braka, Fincher je u Nestaloj napravio dva olakšavajuća koraka. Prvi prema naprijed - sakrivši mladu unutar misterije - i drugi unazad, šireći fokus na okolinu. Ne čudi stoga da se na kraju filma nađemo na početku.
Amy je nestala šesti srpnja. Označivši nulti dan, vrijeme se računa od tada: jutro događaja, večer događaja, dan nakon, dva dana od. U trilerskom stilu, vremenskim naznačivanjem se podebljava intrigantnost slučaja. Što se dalje vremenski udaljavamo, više smo upućeni na početnu točku. Zašto je Amy nestala? To jednostavno pitanje poprima dimenziju zagonetke time što je put višestruko posredovan. Putem policijske istrage pratimo kako je Amy nestala, dok ubacivanje flashbackova naslućuje razlog njena nestanka. Kako je policijski posao dužnost, gledatelj kao detektiv kojem je potrebna i doza razonode, biva periodično utopljen u opojna sjećanja bračnog para, ne bi li se ubrzo otrijeznio podsjetnikom: deveti srpnja – tri dana od nestanka.
Nick i Amy su pisci. Amy je lansirana u spisateljske vode posluživši svojim roditeljima kao inspiracija za stvaranje popularnog lika, dok Nick vodi radionicu kreativnog pisanja i spava s polaznicama. Njihov posao djeluje kao poželjna razbibriga. Nejasna spona što ih je učinila piscima, na djelu je i u njihovoj maglovitoj vezi. Uzevši u obzir selektivnost i distorziju stvarnosti usred procesa pamćenja, nije slučajno da zajedničke trenutke promatramo jedino u obliku sjećanja. Njihova veza je sve nestvarnija što je više tipična. Tom zajedničkom karakteristikom, film prije nego što baca svjetlo na međusobno oprečne perspektive muža i žene, podcrtava ulogu kolektivne fantazije o suvremenoj romansi.
Ubacivši u višu brzinu, prikazana sjećanja se kose s Nickovom naknadnom interpretacijom. Scene zanemarene pa zlostavljane Amy dakako su uvjerljivije nego Nickove riječi pod stiskom medija i policije. Pa ipak nije kako se čini. Naglim preokretom u sredini filma doznajemo da je Amy inscenirala cijeli slijed tragova, pa time i sjećanja kojem smo posvjedočili. Bez obzira na lamentacije o prirodi pamćenja, preokret ne rezultira cjelokupnošću lika. Sličnu, ali uspješnu verziju vratolomnog koluta vidjeli smo u Fincherovom klasiku Klub boraca, gdje preokretom dobivamo cjelokupnu sliku glavnog lika. Amy jednostavno preskače od žrtve do lažljive manipulatorice, ostavljajući za sobom prethodnu ulogu kao zmija košuljicu. Gledatelju ne preostaje ništa drugo nego da uvaži Nickove misli o razbijanju suprugine lubanje kao sasvim suvisle.
Nažalost kasno, nekoherentnost Amynog lika po sebi zamijenjena je uvjerljivom ulogom za druge. Pozicionirajući se u epicentar nacionalnog skandala, Amy – ubijena pa pronađena, mami masovno tijelo američkog kućanstva da kolektivno premjesti plazme u kuhinje. Ukoliko bi u društvenom momentu zaokružili film kao subverzivni, našli bi se na tankom ledu. Jer pomahnitala Amy kojoj u ime neispunjenih snova za rukom prolazi ubojstvo ispod nacionalnog povećala, iznosi presudu svojoj fantaziji (idealnom muškarcu) tek naknadno, ispunivši one fantazije (idealne žene) narajcanog gledateljstva prvo. Tada naravno odjeka više nema.
Na putu nazad k rekonstruiranoj slici svog muškarca, povratak Nicku nakon epopeje eskapizma djeluje kao šibanje mrtvog konja, ali je time neporecivo i najhrabriji dio filma. Zagledavši se konačno jedno u drugo, ono što vide znali su i na početku. Sada znaju da drugo ne postoji.
***
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.