Krv i suton
"Sicario" je kvalitetan triler koji zbog potpunog doživljaja i fantastične (pomalo jezovite) glazbe svakako vrijedi pogledati na velikom ekranu.
FILM: Sicario, r. Denis Villeneuve, 2015.
Kate Macer (Emily Blunt) specijalna je agentica FBI-a posebno obučena za otmice i jedna je od najboljih u svom poslu. Na početku filma ona i njezin tim upadaju u kuću u vlasništvu narko-kartela u kojoj otkrivaju nekoliko desetaka raspadajućih trupala skrivenih u zidovima. Gledajući tu napetu uvodnu scenu i dobrog horora dostojne krupne kadrove krvlju uprljanog najlona u koji su zapakirana tijela, gledatelj ostaje blago šokiran. Ostatak filma prati Kate na zadatku koji vodi Matt (glumi ga Josh Brolin) – čovjek koji na službene sastanke vrha policije dolazi u japankama i djeluje previše opušteno dok napadno premeće žvaku po ustima. Matt uz to priča u zagonetkama i nikada ne otkriva previše – sve što Kate saznaje po pitanju misije za koju se dobrovoljno javila jest lokacija. Na putu do tamo ona upoznaje i Alejandra (Benicio Del Toro) – čovjeka od još manje riječi čiji motivi i strana koju zauzima u tom ratu do kraja filma ostaju djelomično upitni zbog njegove prošlosti. Misija u El Paso ispada putovanje na teritorij Meksika (točnije u Juárez) kako bi već prije uhvaćenog brata vođe narko kartela doveli u SAD i iz njega mučenjem izvukli informacije o točnoj lokaciji skrivenog tunela na granici kojim se prevozi droga. Kate koja uvijek igra po pravilima očekivano ostaje šokirana spoznajom da se ona u toj igri zapravo uvijek krše.
Sicario je odlično režiran i konstantno napet triler koji brutalnost ratova koji se vode oko droge prikazuje na istovremeno probavljiv i mučan način. Prvo se jednim dijelom može pripisati prekrasnoj fotografiji koja se osobito ističe u prikazima prašine koja svjetluca na suncu, sutonima i neobično umirujućim scenama grada snimanih iz zraka nakon kojih uvijek u pravilu slijedi izuzetno dinamična akcija. S druge su strane prikazi unakaženih tijela, krv i frustracije vidljive kroz izraze lica i geste pojedinih likova. Film nikada nije predvidljiv i to se najbolje vidi u liku Kate koja unatoč ustaljenim pravilima napretka filmske priče do njezinog kraja ne preuzme kontrolu nad situacijom i iz nje izađe kao moralno superioran protagonist. Analogno tome s protekom vremena sve je manje izražena naša zainteresiranost za njezinu ulogu u priči i u prvom je planu rasplet situacije i sudbina proganjanih negativaca.
Međutim Sicario pati i od nekoliko mana. Najveća od njih odnosi se na pomalo izobličen i neistinit prikaz Meksika. Juárez je u filmu grad zloglasnih i zastrašujućih zločina koje ljudi poput Kate gledaju s potpunom nevjericom zbog čega njezin lik ostavlja čudan dojam osobe koja živi zaštićena od strahota stvarnog svijeta usprkos poslu kojim se bavi. Tu je također i činjenica da SAD ima kudikamo veći problem s drogom i s njom povezanim zločinima što se u filmu neopravdano iskrivljuje. Nameće se i pitanje ako doista živimo u tako okrutnom svijetu, čemu (kao što Kate kroz cijeli film radi) neprestano propitkivati legalnost metoda – možda se zlo može zaustaviti jedino na jednako prljav način i jedini koji je toga svjestan je Alejandro. U nekoliko navrata film skreće s glavne priče i prati svakodnevan život policajca iz grada blizu granice. Namjerno ubačena kako bi Meksiko učinila pitomijim, ta je priča donekle nepotrebna i demonizirani Meksiko (ironično) čini puno zanimljivijim. Kraj se doima nategnutim s obzirom na to da napeta scena prije njega sadrži nekoliko potencijalno puno efektnijih i memorabilnijih završnica. No bez obzira na to, Sicario je kvalitetan triler koji zbog potpunog doživljaja i fantastične (pomalo jezovite) glazbe svakako vrijedi pogledati na velikom ekranu.
***
Ovaj tekst nastao je u Radionici filmske kritike pod mentorstvom Višnje Vukašinović.