Majka kao dužnost
Jure Pavlović svojim filmom osvješćuje neugodnu činjenicu kako u odnosima roditelja i djece može postojati i nešto drugo osim ljubavi. Nikola Fabijanić piše o filmu Mater Jure Pavlovića.
Majka kao dužnost
Mater, Jure Pavlović, 2019.
Jure Pavlović svojim filmom osvješćuje neugodnu činjenicu kako u odnosima roditelja i djece može postojati i nešto drugo osim ljubavi
U prvim kadrovima filma Jasna, vraćajući se iz Njemačke brinuti za bolesnu majku Anku, staje pred vratima rodne kuće. Duboko uzdahne poput boksača pred borbu za svjetsku titulu prije nego li će se susresti s njom oči u oči. Ovim malim činom skinuto je velo s njihova odnosa te je poprilično jasno kako njihov ponovni susret neće biti nimalo bajkovit.
Jure Pavlović u svom se dugometražnom prvijencu fokusirao upravo na navedeno, na odnos između majke i kćeri koji, ispostavit će se, ima svoju dugu i ne baš idiličnu povijest. Povijest čije su konture djelomično otkrivene pomoću dijaloga koji se odvija između majke i kćeri. To izrečeno, a ne prikazano, poslužilo je kao negativ, kao sredstvo za dobivanje potpune slike. Slike koja zorno prikazuje odnos, između majke i kćeri, lišen uobičajenih pozitivnih osjećaja.
Minuli događaji opisani uz pomoć riječi poslužili su kao svojevrsno sito koje je kroz sebe propustilo pozitivno, a na površini ostavilo sve negativno između majke i kćeri. Svaka minuta zanemarivanja od strane majke, svaki hladni pogled i neprimjerena obveza stavljena na Jasnina leđa u njenom djetinjstvu sada je pred konac života majci stigla na naplatu. U ovom se filmu navedeno pretvorilo u trenutak u kojem dijete, bez obzira na godine, pred roditelja podastire sve propuste koje je kao isti (u)činio u svom odgoju. Time je jedan od najintimnijih ljudskih čina, posljednje zbogom, postao kulisa za konačni obračun čime redatelj pomiče stvari van utabanih i uvriježenih puteva. Okreće društvenu paradigmu časa u kojem se sve negativno između dvoje ljudi zaboravlja naglavačke te na njoj inzistira.
Uza sve navedeno i sam naziv filma nam na neki način ogoljuje pravu prirodu relacija između njih dvije. Naime, za razliku od toplih riječi „majka“ i „mama“ koje u sebi nose prizvuk nečeg dječjeg i nevinog „mater“, s druge strane, aludira između redaka na autoritet iza kojega može, ali i ne mora, stajati topli osjećaj. Odnos koji kćer shvaća više kao dužnost i obavezu nego li nešto što bi trebala činiti po inerciji stvari, a sve to upravo zbog te krvne povezanosti koja ju, figurativno govoreći, vuče na dno mora poput grumena olova zavezanih oko nogu. Upravo je Jasnino lice u krupnim kadrovima Pavloviću poslužilo kao podsjetnik na činjenicu kako ljudski odnosi nadilaze infantilnu podjelu na crno-bijelo, kako postoje suživoti između roditelja i djece nalik radnom odnosu, nalik nečemu što bez obzira na unutarnji osjećaj pojedinca valja izvršiti. Film time donosi na ekran neugodnu istinu koja, da parafraziramo Kekina, poručuje kako je u nedostatku velike ljubavi dovoljna i dužnost.
Nikola Fabijanić
Tekst je nastao na radionici Filmske kritike i analize održane u Kinoklubu Zagreb.