Mrtvi pjesnici
Povijesna fusnota o stvarnom umorstvu služi redatelju-debitantu kao izlika za atmosferičnu romantizaciju mladih dana beatničkih pjesnika.
AUTOR: Dario Dević
Kill Your Darlings već je treći film o beatničkoj generaciji u ovom desetljeću, no dok su Howl (2010.) i Na putu (2012.) za temu uzeli slavne godine i djela Allena Ginsberga i Jacka Kerouaca, ovaj film revoluciju promatra prije njezinog začetka, prikazom njihovih brucoških dana. Malo poznato umorstvo koje ih je kao mladiće obilježilo otvara film, no potom dobrih sat vremena ostaje zaboravljeno, kao da je i redatelju jasno da je riječ tek o fabularnoj izlici za nizanje vinjeta s temom slobodnog duha i akademskog bunta. Nakon što taj kriminalistički element padne u drugi plan, lako je prisjetiti se jednog fiktivnog, no tematski sličnog filma — Društva mrtvih pjesnika (1989.) Petera Weira.
Rumenih obraza, širokih ramena i kenedijevskog šarma, dječaci iz tog sad već dvadeset i pet (!) godina starog filma gaje interes za poeziju koja “može zavesti svaku ženu”. Njihov vječno namršteni ravnatelj voli da se pjesma promatra kao znanost: ritam, slog i cezura mogu se računicom premjeriti i dovesti do sklada. “Ali što je onda s beatnicima i njihovim slobodnim stihom?” neće se zapitati niti jedan od Mrtvih pjesnika, mada je Ginsbergov revolucionarni Urlik objavljen pet godina prije radnje njihovog filma. Ne bi ni stigao, jer im Robin Williams već naređuje da rasparaju svoje udžbenike, popnu se na stolove i izvikuju: “Carpe diem!”.
Nagli rez, nekoliko godina ranije, Sveučilište Columbia. Mladi Allen Ginsberg nosi vuneni pulover koji čak i preko filmskog platna izgleda kao da svrbi. Premršav, blijed i u izraženom grču vilice, diže ruku. ‘Ali što je onda s Whitmanom i njegovim slobodnim stihom?’. Njegov vječno namršteni profesor s podsmijehom odbacuje pitanje i nastavlja dosadno predavanje. Ginsberg nije pronašao Robina Williamsa koji bi ga poveo u šumu kraj škole gdje bi pušili cigarete, čitali Thoreaua i svirali saksofon — to mjesto popunio je školski kolega Lucien Carr, koji ga upoznaje s budućim velikanima Kerouacom i Burroughsom pa u zadimljenim stanovima eksperimentiraju s uvoznom drogom. Kad paraju stranice iz knjiga, ne čine to zbog puke simbolike, već od njih sastavljaju goleme zidove prekrivene dadaističkom poezijom i započinju nova poglavlja u američkom pjesništvu.
I zbilja, Krokidas kao da je uvidio paralele između dva filma pa odlučio narativnu sličnost iskoristiti da naglasi različitost između Weirovih začešljanih ljepotana i svojih stvarnih, oštećenih beatnika. Radcliffe sve replike izgovara u grču, ispresijecano kao što je Ginsberg recitirao svoje pjesme, čime na zanimljiv način uspostavlja poveznicu između mlade osobe od krvi i mesa i slavnog pjesnika kojim će postati. Dane DeHaan očito uživa u ulozi Luciena Carra dok sikće poput zmije iz Disneyeve Knjige o džungli i ovija se oko svoje uplašene, no zaintrigirane mete. Njihov fizički međuodnos dolazi do izražaja u stiliziranim montažama u kojima Krokidas zaustavlja sve ostale likove, dopuštajući DeHaanu i Radcliffeu da, jedan neobuzdano poput kapi žive, a drugi zgrčeno i užasnuto, budu jedine pokretne točke u kadru. Također inspiriran je i prikaz beatničke provale u sveučilišnu knjižnicu, popraćen anakronim rock-zvucima (riječ je o pjesmi Wolf Like Me benda TV on the Radio) koji na neočekivan način kroz vrijeme povezuju gledatelja na početku 21. stoljeća i likove u sredini dvadesetog.
Nadahnute izvedbe i poneka zanimljiva režijska intervencija dovoljne su za uživljavanje u ovu blago nepovezanu polubiografiju, no zbog već navedene početne scene čitavo vrijeme znamo što se sprema. Ključni trenutak filma, umorstvo Davida Kammerera, mora se desiti ma koliko ga redatelj odgađao, a jednom kad stigne Kill Your Darlings postaje preopterećen naracijom i raspletom da bi se ponovno oslobodio i zadržao laganu, no tjeskobnu atmosferu koja ga je dotad krasila. Tad svi nedostaci filma postaju još očitiji: mnogi ekspozicijski dijelovi su nezgrapni ili jednostavno nebitni (iako je Ginsbergova majka sigurno bitan dio njegovog života i djela, mogla je bez velike razlike biti svedena na kratki spomen izvan kadra), počinje pretjerano oslanjanje na scenarističku slobodu (niz podataka vezanih za umorstvo jednostavno je biografski nepotvrdiv) i film konačno i sam poseže za holivudskim klišejima (kad je profesor-mrgud Ginsbergu dao do znanja da mu je ipak drag, čitava je kino-dvorana kolektivno zakolutala očima).
Krimi-element na stranu, na koncu je ipak riječ o filmu koji se barem trudi prikazati stanje duha i uma potrebno da se pompozno prihvati vlastita uloga u promjeni svijeta pa makar to bio tek svijet poezije. Ta strana Ginsberga i ekipe na koju Mrtvi pjesnici (i scenaristi i redatelji koji zamišljaju da je pokoji izlet u šumu kraj škole subverzivan oblik mladenačkog revolta) ne znaju reagirati pa je u svom filmu ni ne spominju, strana je koju Kill Your Darlings uspješno ocrtava, u svakom slučaju autentičnije od Društva mrtvih pjesnika.
***
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.