„Nedovršeno traumatsko žalovanje ili dovršena melankolija?“ (Nanni Moretti, Sinova soba)
Predavanje koje je Željka Matijašević održala 10. listopada u Kinoklubu Zagreb u sklopu Filmske čitanke
Jedno od temeljnih pitanja koje Morettijev film postavlja je sljedeće: „Je li moguće da snaga psihoanalize i njezin subverzivni potencijal počivaju u kulturnom vrednovanju i snažnom naglašavanju kontinuuma između normalnog i patološkog?“ Spomenuti kontinuum predstavlja specifično obilježje psihoanalize još od njezinih početaka, budući da joj je cilj bio približiti psihoze neurozama, a koje su se smatrale psihoanalitičkim ekvivalentom normalnosti. Psihoanaliza je istovremeno smatrala nužnim proširiti područje pojava dostupnih liječenju uključujući u njega i određene psihotične poremećaje.
Jessica Tran The (2018) analizira problem kontinuiteta u Freudovom tekstu “Gubitak realiteta u neurozi i psihozi“ (1924) . Tran The zaključuje da se „antagonistički parovi neuroza-psihoza i normalno-patološko... ne mogu preklapati jedni s drugima, niti s pojmovima mentalnog zdravlja ili ludila”.
U tekstu „Žalovanje i melankolija” (1915) Freud promjenu ega koja proizlazi iz pounutrenja izgubljenih objekata ljubavi shvaća kao središnji mehanizam oblikovanja samog ega, budući da melankolija uključuje poistovjećivanje s izgubljenim objektom. Tako se objektni libido, nakon nestanka objekta, ne preusmjerava na drugi objekt, nego služi egu da se identificira s izgubljenim objektom, a gubitak objekta postaje gubitak unutar samog ega. Kontinuum prikazan u „Žalovanju i melankoliji” jest kontinuitet između patološkog i normalnog, utemeljen na gubitku, boli, žalovanju i pounutrenju, jer spoznajemo da nismo u stanju rasti i razvijati se bez iskustva gubitka. Iz te perspektive, melankolijska internalizacija postaje jedan od glavnih procesa oblikovanja sebstva.
Shvaćajući tjeskobu i melankolični osjećaj krivnje kao natopljene smrti, Herbert Rosenfeld (1987) povezuje klajnijansku primarnost straha od smrti sa strahom ega od smrti u frojdovskoj melankoliji, izdvajajući taj strah kao izvoran, te pritom zaobilazi snažnu interaktivnu dinamiku između ega i super ega – koja je, prema Freudovu tumačenju, iznimno naglašena i objašnjava se putem onih obrambenih mehanizama koji su u melankoliji u službi ega.
Prilično prostran prijelazni prostor koji vodi od žalovanja kao reakcije na fizički ili emocionalni gubitak objekta prema melankoliji – koja obično označava da je odnos s izgubljenim objektom još uvijek snažno zaposjednut libidom – vjerojatno je najuvjerljivija i najrazumljivija predodžba kontinuuma u psihoanalizi.
Drugim riječima, riječ je o situaciji gubitka koja izaziva različite negativne afekte, a trajna predodžba o besmislu života već predstavlja melankolično obilježje. Ono što bi u tom kontinuumu trebalo biti posve jasno jest polazište, prijelazni prostor te preobrazba normalnog u patološko.
Postavlja se pitanje kako pristupiti tumačenju gubitka u Morettijevom filmu? Film Sinova soba priča je o psihoanalitičaru kojem pogiba sin. Ovaj film na suptilan i vrlo složen način, posve lišen psihološkog senzacionalizma na tragu Običnih ljudi Roberta Redforda, prikazuje prvotno sebstvo psihoanalitičara i njegovo mirno obiteljsko i profesionalno okruženje.
I tada psihoanalitičaru Giovanniju pogiba sin, nesretnim slučajem, pri ronjenju te umire od plućne embolije. Prvotno sebstvo pretvara se u žalujuće sebstvo, te se proces žalovanja može tumačiti: a) kao proces koji ima svoj tijek i kojem se nazire kraj; b) kao proces žalovanja koje se ne može dovršiti jer je pretjerano traumatsko, te može samo zadobiti oblik melankolije, odnosno patološkog tugovanja koje pogađa sve aspekte života, pogotovo razinu profesionalnog života, a to je psihoanalitička praksa.
Što se događa u melankoliji čime se razlikuje od prirodnog procesa žalovanja? Kako kaže Freud, “melankolik očituje nešto što nedostaje u žalovanju – nevjerojatno umanjenje samopoštovanja, osiromašenje Ja u velikoj mjeri. U žalovanju je svijet postao siromašan i prazan; u melankoliji to postaje samo Ja” (1978: 200). Druga značajka melankolije je poistovjećivanje s izgubljenim objektom: “sjena objekta pala je tako na ego” (ibid: 203). Razvidna je neraskidiva veza između melankolije i narcizma budući da su procesi pripajanja izgubljenih objekata procesi formiranja samog ega.
Kako je ustvari izgledao Giovannijev život i njegov odnos sa sinom prije smrti sina? Kakav ja on bio psihoanalitičar? Njegovi pacijenti imaju šarolike probleme, a najzanimljiviji je pacijent Oscar koji boluje od depresije i osjećaja besmisla. Oscar ga dapače zove u nedjelju i Giovanni odlazi k njemu čime propušta seansu jogginga sa sinom. Oscar nakon smrti psihoanalitičareva sina dobije dijagnozu tumora na plućima koja ga posve mijenja: kad je bio zdrav želio je samo umrijeti, a sada kada ima smrtonosnu dijagnozu – želi samo živjeti.
Svjedočimo izrazitoj promjeni u stavu prema psihoanalizi, profesiji koja daje i osobne alate za uređivanje emocija – za doživljaj i proradu. No, za Giovannija ona gotovo postaje nemoćna, ili privremeno nemoćna. Bijes koji osjeća prema pacijentima je istovremeno i bijes prema znanosti i praksi koja ga iznevjerava. Je li spreman za veliku promjenu koja će dotaknuti ne samo njegov posao nego i njegov psihoanalitički svjetonazor, odnosno njegovo psihoanalitičko sebstvo? Nakon smrti sina, Giovanniju njegovi pacijenti intenzivno idu na živce, iritantni su, a on sam počinje duboko sumnjati u psihoanalizu kao metodu. Na poprilično brutalan i bešćutan način kaže teško bolesnom Oscaru da s tumorom sve završava loše bez obzira na to bori li se pacijent i želi li živjeti ili umrijeti jer ionako umire.
Empatični pacijent Oscar želi da razgovaraju o njemu, o Giovanniju i njegovoj traumi koju Oscar kao istinski melankolik jedini razumije i suosjeća s njom. Istovremeno mu daje do znanja kako više neće dolaziti na terapiju jer je nakon godinu i pol dana psihoterapije odlučio uložiti svu energiju u borbu protiv fizičke bolesti. Oscarovo odustajanje od terapije možda funkcionira kao paralela Giovannijevom žalovanju jer je u slučaju traumatskog gubitka i smrtonosne bolesti – psihoanaliza podjednako nemoćna. Također je primjereno naglasiti da u suvremenoj teorijskoj literaturi lik psihoanalitičara biva označen kao „ranjeni iscjelitelj“ („the wounded healer“) koji se neprestano mijenja, razvija i aktivno sudjeluje u terapijskom procesu koji uvijek priziva njegove zaliječene rane, bivajući izložen protuprijenosu. Ogledni primjerak tog tipa je psihijatar u filmu Dobri Will Hunting, iako u ovom filmu svjedočimo posve drugom tipu ranjavanja – sadašnjem, brutalnom i nepodnošljivom.
Giovanniju se pri analizama javljaju paralelni neizgovoreni i potisnuti diskursi ispunjeni bijesom prema pacijentima, terapije „pršte“ prijenosnim i protuprijenosnim reakcijama. Postoji razina na kojoj im nešto primjereno kaže, i razina prepuna bijesa gdje bi im sve sasuo u lice – odnosno, istinu o psihoanalizi i njezinoj nemoći. Primjerice, u seansi s pacijenticom koja ga stalno optužuje za hladnoću, Giovanni joj u svojem paralelnom svijetu „radikalne“ terapije pokazuje svoju kolekciju tenisica i kaže da se počne baviti sportom (koji je neusporedivo učinkovitiji od psihoanalize).
Temeljna pitanja koje bih postavila u vezi ovog filma su traži li intenzitet traume stvaranje novog sebstva ili postoji li kontinuitet između prvotnog sebstva i sebstva nakon traume? Postavlja se pitanje je li žalovanje kao takvo primjeren oblik kontinuiteta između “'normalnog“ i patološkog ili predstavlja traumatski rez, a time i diskontinuitet? Sljedeći problem je priroda samog žalovanja, odnosno za kim se žaluje, a u ovom filmu je to smrt sina. Valja napomenuti da Freud u „Žalovanju i melankoliji“ samo spominje gubitak i smrt voljenog objekta, ali nigdje ne iznosi specifikacijurazličitih tipova žalovanja, ovisno o objektu pa tako, naravno, nigdje nema riječi o smrti djeteta.
Pitanje je možemo li smrt djeteta uopće svrstati u kontinuiran niz žalovanja i melankolije, ili ga zaista smatramo krajnje traumatskim događajem koji dovodi do žalovanja koje nema kraja, koje ne može biti dovršeno i koje nas tjera na promjenu ličnosti, odnosno na pronalaženje onih ljekovitih mehanizama kojima nismo imali pristupa u našem prvotnoj pred-traumatskoj ličnosti.
Ponajprije, za Giovannija je iscjeljujući i hermeneutički mehanizam uvijek bila psihoanaliza, profesionalno i osobno. Međutim, vidimo da se taj mehanizam urušava, Giovanni ne nalazi nikakve pomoći u psihoanalizi, mrzi svoju praksu te, što je najvažnije, prekida praksu sa sumnjom da će joj se ikada vratiti.
Sklona sam tome da film protumačim kao upad traume koja je u diskontinuitetu s dotadašnjim sebstvom. Pri tome bi različite psihoanalitičke studije traume, poput Lacanove kasnije teorije ili Laingove teorije, bile primjerenije opisu traume kao diskontinuiteta koji ne može postati kontinuitet, nego izgradnja novog sebstva, dramatična promjena ličnosti, svjetonazora, vjerovanja i nadanja.
Nemoći psihoanalize u kontekstu ovog filma, kao i u općenitom kontekstu psihoanalitičkog učenja pristupa se s različitih perspektiva, a one se odnose na pitanje bavi li se psihoanaliza uopće vanjskim, traumatskim i Realnim ili ostaje zarobljena u svojoj hermeneutici prošlosti, djetinjstva i ustaljenih emotivnih matrica?
Sergio Benvenuto u tekstu „Sinova soba, ili: Analiza je završena“ (2001) sklon je proglasiti sveopću nemoć psihoanalize. Smatra kako Morettijev film označava prekretnicu u načinu na koji film prikazuje psihoanalitičara: njegova osobna kriza služi kao metafora opće krize suvremenog čovjeka, te je film je posve alegorijski. Benvenuto pokazuje kako je „kraj analize” (u svim značenjima tog izraza) središnja tema ovog filma. Proces žalovanja protagonista za Benvenuta je način suočavanja sa „središnjom prazninom” postojanja, s kojom se tradicionalna analitička teorija i praksa ne mogu nositi jer tu prazninu uvijek isključivo povezuju s osobnom poviješću subjekta, umjesto da njezinu pojavu smjeste u kontekst konkretnog životnog događaja, odnosno gubitka u području realnog.
Benvenuto smatra da bi se mnoge složene i važne analitičke teorije o neurozi i psihozi mogle svesti na tezu prema kojoj je svaka patologija posljedica propuštenog ili neuspjelog žalovanja, a svaka škola koristi vlastitu terminologiju. Neke govore o manjku, druge o kastraciji ili odsutnosti dojke, odnosno o frustraciji ili beznađu itd.) –no teorija se uvijek vrti oko gubitka i posljedičnog tugovanja. Međutim, Benvenuto smatra da psihoanaliza ne zna kako pristupiti „vanjskom“ gubitku jer posve privilegira unutarnju psihičku realnost, do te mjere da svaki „psihički poremećaj” vuče korijen iz traumatskog, prvobitnog i konstituirajućeg gubitka. Zaključit će da kada je riječ o žalovanju kao takvom, analitički diskurs posve šutljiv: „Psihoanaliza, tako rječita kada je riječ o propuštenom žalovanju, nijema je pred samim činom žalovanja“ (Benvenut 2001).
Catherine Malabou u području dijaloga psihoanalize, neuroznanosti i filozofije, u djelu Novi ranjenici (2007) pristupa pitanju kako psihoanaliza postupa s vanjskom traumom: usisava li je u unutarnju matricu ličnosti, u svoju vlastitu hermeneutiku, priziva li uvijek izvorne rane koje se aktiviraju ili ne aktiviraju?
„Novi ranjenici” odgovaraju „rođenju nove, neprepoznatljive osobe” (Malabou 48), čime se dovode u pitanje tradicionalne terapijske metode psihoanalize (npr. istraživanje psihičke prošlosti pojedinca, otkrivanje potisnutih sjećanja). Malabou (2007: 9) smatra da se za Freuda traumatske rane ne mogu organski svesti na neuronski supstrat mozga, nego se shvaćaju kao pojave koje su uvijek već prožete hermeneutičkim značenjem psihičke povijesti pojedinca, dok, nasuprot tome rana ili traumatski prekid „u svakom pojedinom slučaju uzrokuju izravno i mjerljivo oštećenje mozga i očituju istu odsutnost smisla (ibid: 9). Za Malabou je cijelo područje psihoanalize prožeto i zaraženo načelom „always already there“ što je prisutnost, kao i proizvođenje hermeneutičkog i značenjskog obrazaca koji će traumatski događaj uklopiti u unutarnji psihički prostor, oblikovan u dalekoj prošlosti subjekta.
-------------------------------------------------------------------------------------------------
Literatura
Sergio Benvenuto. 2001. „The Son's Room, or: The Analysis is Over“. European Journal of Psychoanalysis. No. 12-13
Sigmund Freud. 1978. „Žalovanje i melankolija“ („Trauer und Melancholie“, 1915), u Studienausgabe, Bd. III, S. Fischer Verlag.
Catherine Malabou. 2007. Les nouveaux blessés. Paris: PUF
Herbert Rosenfeld. 1987. Impasse and Interpretation. Hove and New York: Routledge
Jessica Tran The. 2018. Tran The, Jessica. 2018. “The Continuum between Normal and Pathological in Psychopathology: Freud, Canguilhem and Neurosciences”. Research in
Psychoanalysis, No. 26