Nelagode kapitalizma
Najnoviji film braće Dardenne profilira feminizam kao borbu protiv patrijarhalno-kapitalističkog sustava.
AUTORICA: Maja Valentić
Prošla se godina često ocjenjuje važnom za ulazak feminizma u popularnu kulturu. Brojne žene iz javnog života otvoreno su se nazvale feministicama ukazujući na problematičnu predstavljenost i alarmantnu podzastupljenost žena u književnosti, glazbi i na filmu, istovremeno upozoravajući na važnost spolne ravnopravnosti. Čini se da se njihovo shvaćanje feminizma najčešće preklapa s liberalnim feminizmom koji fokus stavlja na pravne mjere kojima se promiče politika jednakih mogućnosti za žene, no kojima se, s druge strane, ne ulazi u pokušaj detektiranja stvarnih uzroka ženske podčinjenosti niti borbe protiv njih.
Iako su se braća Dardenne prošlogodišnjim filmom Dva dana, jedna noć možda najviše dosad približili mainstreamu (ako ni zbog čega drugoga, onda zbog poznate Marion Cotillard u glavnoj ulozi), njime zasigurno nisu prigrlili mainstream feminizam. Njihov feminizam u središte interesa ne stavlja samo žene nego ljude općenito, povezujući rodnu opresiju s rasnom diskriminacijom i, još istaknutije, kapitalističkom eksploatacijom. Priča o Sandri koja, kako bi zadržala posao, mora nagovoriti više od pola kolega s posla na odricanje od godišnjeg bonusa, otkriva kako su među radnicima jedne male belgijske tvornice najugroženije osobe upravo majka dvoje djece koja se vratila s bolovanja te mladi, crnoputi imigrant. Kreiranjem glavne protagonistice do koje nam je stalo, kao i pokazivanjem razumijevanja za ostale likove, vidljiva je namjera autora da kritiku upute najprije sustavu, ne pojedinačnim subjektima. Sandrina misija vremenski je ograničena, ima samo dva dana i jednu noć da nagovori kolege, no dramatičnost i napetost ne grade se toliko na utrci s vremenom, koliko na Sandrinim emocionalnim usponima i padovima te iščekivanju ishoda. Marion Cotillard predano utjelovljuje krhku i blijedu Sandru koja se borbom za posao bori sama sa sobom. Ne samo što se mora boriti s osjećajima nelagode i srama jer vikendom, danima koji bi trebali biti rezervirani za odmor i aktivnosti nevezane uz posao, hoda od kuće do kuće moleći ljude da se odreknu zasluženog bonusa, hvata se ukoštac i sa svojom depresijom. Česte promjene raspoloženja, umor, apatija, anksioznost, napadaji plača, gubljenje zraka i ovisnost o Xanaxu osjetna su prepreka u ostvarivanju cilja, međutim, ipak je na kraju ne uspijevaju odvratiti od borbe.
Često se kao referentna točka za utvrđivanje može li se film uopće nazvati feminističkim uzima test Alison Bechdel sa zahtjevom prisustva barem dviju žena u filmu koje razgovaraju o nečemu drugome osim o muškarcima. Najnoviji film braće Dardenne zaslužuje epitet “feministički”, ne samo zato što prolazi spomenuti test, već i zato što profilira feminizam kao borbu protiv patrijarhalno-kapitalističkog sustava koji afirmira nesigurne i fleksibilne oblike rada, produljenje radnog tjedna, loše radne uvjete i gotovo nepostojeća radnička prava, pri čemu najviše stradavaju oni koji predstavljaju Druge. Autori su se pokazali sposobnima artikulirati goruće društvene i ekonomske probleme poručujući kako efikasni načini borbe protiv raznih oblika opresije, eksploatacije i otuđenja koje proizvodi kapitalizam mogu biti društvena solidarnost, suradnja i organiziranje. Jedan od najboljih filmova protekle godine nudi nam jednostavnu ali nimalo banalnu premisu, aktualnu i društveno relevantnu priču protkanu humanim i optimističnim tonom, nagnavši nas na nestrpljivo iščekivanje nove društvene freske iz radionice uglednih belgijskih filmaša.
***
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.