„Nisam od jučer”: eksperimentalni pogled unazad
Tekst Petre Belc o radionici Nisam od jučer održane 2018 godine. Objavljen je u monografiji Čisti amaterizam: 91 godina Kinokluba Zagreb u dijelu koji se bavi radionicom Nisam od jučer.
„Nisam od jučer”: eksperimentalni pogled unazad
Vi kroz film možda možete vidjeti vrijeme, ali teško je nekome danas vidjeti taj kontekst.
(Mihovil Pansini, 1987.)
U svibnju 2018. godine, povodom 90. obljetnice Kinokluba Zagreb — ali i kao indirektan odgovor na novoosnovani klupski Odsjek za očuvanje baštine — u KKZ-u se održala radionica pod nazivom „Nisam od jučer“, čiji je cilj bio nove i stare članove kluba, današnje amatere, uvesti u tradiciju klupskog amaterizma i njegovih eksperimenata, koji kao stvaralački kontinuitet u KKZ-u postoje već preko 60 godina. Glavni zadatak radionice bio je snimiti filmski autorski odgovor na odabrani film iz klupske povijesti, a svi su sudionici imali potpunu slobodu, kako u odabiru načina i ritma rada tako i medija u kojemu će svoj film napraviti (16mm, mini DV, digitalno...). Jedina obaveza bila je dostaviti film za zajedničko javno prikazivanje u listopadu pa je tako svaki od sudionika svojim potpisom na prijavnici garantirao da će, ako ne dovrši film, snimiti film o tome zašto ga nije napravio. Radionicu su konceptualno osmislili Dalija Dozet i Tomislav Šoban, zajednički smo odabrali pozvane predavače (Nikica Gilić, Mirna Belina, Ana Hušman i Vladislav Knežević) koje smo zamolili da svoja predavanja povežu s radovima iz povijesti kluba, a moj je zadatak bio napraviti inicijalni odabir filmova i radionicu otvoriti uvodnim predavanjem koje je pokušalo kontekstualizirati povijest klupskih eksperimenata i jugoslavenskog amaterizma u okviru kojega su KKZ-ovci nekoć stvarali.
Pregled filmskih eksperimenata
Odabir filmova bio je ujedno i povod da se započne s radom na arhivi klupskih filmova nastalih prije 2000. godine, što predstavlja važan resurs za svaki amaterski kinoklub. Dostupnost sistematizirane filmske građe omogućila bi stvaranje svijesti o vlastitoj prošlosti, što nam se učinilo važnim ne samo kao poticaj za stvaranje novih radova već i kao vid ohrabrivanja današnjih članova u njihovom filmskom istraživanju. Što su radili amateri u zadnjih pedesetak godina, na koje su kontekstualne izazove odgovarali, što ih je smetalo, čemu su prigovarali i protiv čega su se bunili? Kako je izgledao njihov oblik filmskog protesta, kakvi su bili njihovi eksperimenti, koje su granice pomicali i što iz toga danas možemo naučiti i primijeniti?
„Što je film, što je umjetnost i u čemu je njen smisao?“ bila su tri pitanja koja su se nametnula kao provodna nit kojom su obuhvaćeni predstavljeni filmovi i podijeljeni u tematske cjeline. „Rani radovi“ obuhvatili su početke eksperimenta u jugoslavenskom razdoblju KKZ-a, iskazane kroz poetske igrane filmove s naglašenim nadrealističkim i egzistencijalnim motivima (Mihovil Pansini: Brodovi ne pristaju, 1954.; Tomislav Kobia: Štake i Čežnja, 1959.). „GEFF i oko GEFF-a“ predstavio je razdoblje 1960-ih godina i otvaranje polja radikalnog eksperimenta, koje je započelo s Gotovčevim i Petekovim filmom Prijepodne jednog fauna (1963.) te filmovima koji su nastali kao izravan odgovor na festival GEFF-a, jednu od ključnih točaka u povijesti KKZ-a (Mihovil Pansini: K3 ili čisto nebo bez oblaka, 1963.; Zlatko Hajdler: Kariokineza, 1965.; Vladimir Petek: Sretanje, 1963.). Cjelina nazvana „Kolektiv i izvedbeni film“ bila je posvećena stvaralaštvu Ive Lukasa, odnosno njegovim dvama dostupnim filmovima Kap po kap do zdrave kose (1966.) i Brisani prostor (1967.) u kojima su vidljivi tragovi zajedništva koje je karakteriziralo dio muške ekipe okupljene u KKZ-u. Izvedbenost iz naziva odnosi se na performanse koje su za kameru izvodili protagonisti Lukasovih filmova, a koji su — sudeći po dostupnom materijalu — izrastali iz prijateljskih druženja. U tom je kontekstu nastao i Gotovčev film Kuda idemo ne pitajte (1966.) u kojemu je upravo Lukas figura u šeširu koju kamera Anđelka Habazina prati s leđa. „Strukture, superimpozicije i dnevnici“ predstavili su eksperimente Miroslava Mikuljana (In Continuo, 1971.), Tomislava Gotovca (M, 1970.) i Tatjane Ivančić (Putositnice, 1976.; Grad u izlogu, 1969.). Svaki od tih filmova poslužio je kao tipski primjer pojedinog stvaralačkog postupka ili žanra, pri čemu je Mikuljanov film — koji prikazuje dijelove golih ženskih tijela superimponirane na njihova lica u krupnom planu — otvorio i pitanje manjka autorica u Kinoklubu Zagreb te odnosa muškaraca prema ženama i ženskom stvaralaštvu tijekom razdoblja socijalizma. U okviru segmenta nazvanog „Aproprijacija, humor i koncept“ prikazani su filmovi Ljubiše Grlića (Etimologija, 1966.; Sobovi, dragi sobovi, 1963.), Tatjane Ivančić (Do posljednje kapi, 1972.) i Mladena Stilinovića (Početnica 1, 2, 3, 1973.) koji su također reprezentirali neke od mogućih stvaralačkih modela. Grlića i Stilinovića na formalnoj razini povezala je upotreba jezika i teksta kao objekta filmskog istraživanja, a svim je filmovima zajednički koncept na kojemu počiva autorska filmska gesta te duhovitost u pristupu obradi motiva. Posljednja cjelina nazvana je „Teorija, film i video, 80/90“ i u sklopu nje su prikazani Izlazak radnika iz tvornice, ulazak vlaka u stanicu (1981.) Marijana Hodaka, In the Colourbox (1989.) Vladislava Kneževića i Smetnje (1992.) Tatjane Tikulin. Ovim filmovima otvoreno je poglavlje prelaska s filma na novije formate, kao i polako korištenje teorije, odnosno povijesti filma kao (vrlo često) sastavnog dijela eksperimentalnog filma, za koji bismo mogli ustvrditi da i sam postaje teorija filma filmskim sredstvima.
Transkript kao dokument
Jedan od ključnih trenutaka u povijesti kluba nesumnjivo je Genre Film Festival (GEFF, 1963.-1970.) koji su pokrenuli njegovi članovi na čelu s Mihovilom Pansinijem i Tomislavom Kobijom. Prvo izdanje ukoričeno je, zajedno s manifestnim tekstovima, festivalskim programom i razgovorima vođenima prije i poslije festivala, u Knjizi GEFF-a objavljenoj 1967. Ta knjiga danas predstavlja ključan dokument jugoslavenskog eksperimentalnog filma, prije svega i zbog spomenutih razgovora u kojima su pored pozvanih stručnjaka i KKZ-ovaca sudjelovali i članovi Kinokluba Beograd, važnog suputnika zagrebačkog eksperimentalnog filma. Navedeni razgovori bilježeni su na magnetofonske trake, transkribirani i naknadno uređivani, što je postupak koji smo i mi odlučili slijediti u slučaju predavanja s ove radionice. Transkribirana su i uređena izlaganja Ane Hušman, redateljice eksperimentalnih filmova i docentice na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, i Nikice Gilića, filmologa i izvanrednog profesora na Katedri za filmologiju pri Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Redatelj eksperimentalnih filmova i nekadašnji kinoklubaš Vladislav Knežević temeljem svog predavanja za ovu je monografiju odlučio napisati novi tekst, dok je predavanje Mirne Beline, kustosice i istraživačice eksperimentalnog filma i medijske umjetnosti te jedne od pokretača/ica Festivala eksperimentalnog filma i videa 25FPS, nažalost izostavljeno iz ove publikacije jer je diskurzivno u potpunosti bilo usredotočeno na filmske primjere bez kojih i transkript gubi svoj smisao.
Hommage avangardi x 18
Na uvodnom predavanju bilo je mnogo više slušatelja nego što ih se na kraju doista odlučilo napraviti film, no i konačna brojka od 18 filmova prilično je ohrabrujuća za suvremeni filmski amaterizam. Filmovi Tomislava Gotovca i Tatjane Ivančić, kao i Hajdlerova Kariokineza, bili su među radovima koji su naišli na najveći odjek. Suvremeni eksperimenti pritom nisu bili tek puke reinterpretacije ili imitacije tih filmova već su sudionici „odgovorili“ svojim prethodnicima kroz nova, promišljena i zaokružena djela u kojima su se kroz istraživanje medija ujedno bavili i istraživanjem vlastitih interesnih preokupacija. Pojedini su autori svoje filmske eksperimente utemeljili na kodiranim osobnim pričama i istraživanju međuljudskih odnosa (Anita Budimir, Dražen Žerjav i Tena Trstenjak, Iva Gavrilović, Morana Franov, Marija Lučić), neki su se odlučili za promišljanje materijalnosti medija i teorijski pristup filmu (Dina Karadžić, Dalija Dozet, Mateja Zidarić), humoristično izvrtanje stvarnosti i interakciju s publikom (Nela Gluhak, Martina Lončar, Barbara Raad), izravnu komunikaciju s autorom na kojega se pozivaju (Ivor Glavaš) ili su pak na vlastiti način nastavili tradiciju fiksacije kao temeljnog poetskog načela jugoslavenskog eksperimentalnog filma (Neven Dužanec, Karlo Bahlin). Odgovora je bilo koliko i stvaraoca. Oni nisu bili izravno politični, kao što filmovi Kinokluba Zagreb povijesno uglavnom ni nisu bili, ali su se svi ovi autori svojim formalnim opredjeljenjima, kao i odlukom da izdvoje vrijeme kako bi se filmskim istraživanjima bavili van tokova vidljive, komercijalne kinematografije, u podrumskim prostorijama KKZ-a, jasno pozicionirali u odnosu na dominantnu hrvatsku kulturu.
Istovremeno s održavanjem ove radionice objavljena je monografija posvećena Gorgoni, neoavangardnoj zagrebačkoj i jugoslavenskoj umjetničkoj skupini duhovno bliskoj pojedinim onovremenim KKZ-ovcima, na čijoj je promociji govorio filozof i kulturolog Boris Buden. „Kada tu knjigu stavite na hrvatsku kulturu slomit ćete joj kičmu. Ta knjiga je teža od ove sada zastarjele, potpuno potrošene, potpuno autistične i provincijalizirane konstrukcije što je današnja [hrvatska] kultura“, rekao je Buden i pritom kao da je govorio o Knjizi GEFF-a, pozivajući na radikalno mijenjanje ideje onoga što je nekoć bila nacionalna kultura. Kao što su to dobro znali i često isticali filmofili, amateri i filmolozi okupljeni oko jugoslavenskih kinoklubova, bez avangarde nema ni kulture. NOJ iz 2018. samo je jedan mali fragment u živoj mreži suvremene amaterske i kinoklupske kulture, koja danas na relaciji Split-Zagreb-Beograd i dalje nastoji održati onaj duh otpora konformizmu i smisao zajedništva, pomoću kojih su nastajala neka od najznačajnijih djela jugoslavenske filmske umjetnosti. Ova radionica bila je kolektivni pokušaj kontekstualiziranja jednog razdoblja nastao u želji da kroz sagledavanje i reinterpretaciju njihovog vremena jasnije vidimo i naš vlastiti kontekst.
Petra Belc
Filmovi:
GDJE SMO BILI NE PITAJTE
Autor: Neven Dužanec
Referira se na film: Kuda idemo ne pitajte Toma Gotovca
LAGODNI POSLIJEPODNEVNI ODMOR UZ REPRIZU NOGOMETNE UTAKMICE
Autorica: Nela Gluhak
Referira se na film: Kariokineza Zlatka Hajdlera
DOSADA
Autorica: Laura Pascu
Trajanje : 6:45
Naziv filma na koji se referira: - Piramidas 1972-1984, Ivan Ladislav Galeta
Fotografije:
Sretanje (V. Petek, 1963.)
Tekst je objavljen u monografiji Čisti amaterizam: 91. godina Kinokluba Zagreb