Oda nasilju
Fascinacija mučnim sadržajima zapakirana u priču o sućuti i kapitalizmu.
AUTORICA: Veronika Stehr
Ki-duk Kim je izgradio karijeru na filmovima koji sadrže bizarne motive u funkciji ocrtavanja dublje ljudske prirode. No u zadnjih par uradaka prioriteti su mu se promijenili. Kompleksne teme postaju površno razrađeni okviri unutar kojeg se prikazuje lepeza uznemirujućih sadržaja. Tako u filmu Amen (2011.) pratimo silovanje (redatelj glumi počinitelja) kako bi napokon shvatili mistiku bezgrešnog začeća. U najnovijem uratku Moebius (2013.) kastracija maloljetnika nam otkriva da je obitelj u krizi, dok nas u filmu Pieta, dobitniku Zlatnog lava 2012. godine, Kim podučava da bespogovorno trpljenje silovanja i ponižavanja može otopiti i najhladnija srca. Ali tu redatelj ne staje, on dotičnom filmu daje angažiraniju perspektivu – kroz sakaćenje siromaha kritizira kapitalizam.
Utjerivač dugova Gang-Doa (Jung-Jin Lee), strah i trepet kvarta, tetura natrpanim predgrađem velegrada. Po nalogu obilazi zagušljive ropotarnice nemoćnih dužnika.Tamo ih, hladan ko špricer, sakati u ambijentu punom prijetećih strojeva koji kao da sami po sebi nameću varijacije u izboru nanošenja ozljeda... Uhodanu rutinu uznemiruje misteriozna žena Mi-Son (Jo Min-su) koja bane u Gang-Doov život tvrdeći da mu je majka. Na takvu informaciju sin reagira silovanjem jer ne bi bilo u redu ostaviti je nesilovanu – time bi redatelj propustio udarnu kombinaciju incesta i silovanja! No bez obzira na nasilje kroz koje prolazi, Mi-Son pruža bezuvjetnu ljubav kojom postepeno zadobiva povjerenje sina.
Film Pieta uistinu ima intrigantnu fabulu (ali u potpunosti po špranci južnokorejskih filmova osvete) i vizualnu homogenost u prikazu hladne atmosfere i mučne tematike. Ipak efekt šoka ovdje najviše zaokuplja gledatelja, a Kim ga vješto koristi za prikrivanje slabosti filma kao što je plošna dramaturška razrada teme empatije. Ona je toliko površno razrađena da je redatelj pribjegao nespretnom objašnjavanju svog djela. Morali smo otrpiti finalni monolog protagonistice koja nam u izljevu patosa objašnjava od a do ž, motive i poantu filma. Uz to naglašavanje karakternih mana likova žrtava (slabići, beskičmenjaci, ljudi slabog morala...) ide pod ruku mizantropskoj viziji te stavlja u pitanje navodnu poruku filma, ali i humanost redateljevih motiva.
***
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.