Purpurna fantazmagorija
Kakvo god značenje nečemu ili nekome pridijelili, to postaje naš realitet s predumišljajem. Vesna Valić piše o filmu Crvena kornjača Michaela Dudoka de Wita.
Purpurna fantazmagorija
Crvena kornjača, redatelj Michael Dudok de Wit, 2016
Kakvo god značenje nečemu ili nekome pridijelili, to postaje naš realitet s predumišljajem
Unatoč stotinama milijuna godina prisutnosti kornjača na Zemlji i utkanosti u mitove i vjerovanja inih kultura i vremena, crvenih kornjača nema do u animiranoj filmobajci Michaela Dudok de Wita. Ova minimalistička poslastica, zanemarujući jezične, kulturne, dobne, nacionalne, geografske i sve druge granice, reinterpretira priču o brodolomcu naplavljenom na pusti otok i njegovu modus vivendi i operandi da živi kao dio onoga u što je dospio.
Koliko god poznata i jednostavna priča, još se jednostavnijom i suzdržanijom doima animacija izvedena u old school 2D tehnici. Siguran i čist, asketski crtež tuš konture i akvarel ispune. Noćni prizori i scene snova monokromatski, tek obogaćeni zanosnom sedefastom mjesečinom. Dnevni prizori sočne prozračno zelene šume bambusa, tirkizno providnog mora, eksplozije narančastih zalazaka sunca i mistično crvene kornjače. Sjene jednako vrijedno komuniciraju kao i njihovi izvori i olakšavaju da uronimo u stvarnost krajolika i protok vremena prateći putovanje Sunca nebeskim svodom. Spokojna ili prijeteća priroda nije samo pozadina priči, ona diše i grli se s pričom. Ljudske figure su nevelike, oskudnih boja, vizualno stopljene s pješčanim okolišem. Svaka nijansa i njena prozirnost je odabir dubokog promišljanja kao što je i odluka da se film liši govora i izraza lica. Unatoč tome, emocije nedvosmisleno prodiru kroz crtež, boju, zvuk i glazbu. Spontano i nenametljivo, motreći tragove u pijesku, spoznajemo razvoj odnosa muškarca i žene. U početku razmaknuti, strogo paralelni, potom smanjuju razmak, primiču se, postaju jedan. Treći, dječji, iskrsne i nastavi razigrano vrludati oponašajući račiće, dajući do znanja kako je djetinji odnos s prirodom urođen i bezrezervan. Zvuk je često ambijentalni, sljubljivanje valova i pješćane obale, šum vjetra u granama bambusa, kliktanje ptica. Glazba Laurenta Perez Del Mara dodaje nove slojeve emocija u dramatičnim situacijama nadolazećeg tsunamija, beznađa i snova. Simbolika pršti širokim kadrovima pejsaža, vizurama iz gornjeg rakursa u nedokučivo ili iz donjeg u nepregledno.
Zamjetne sekvence potpune tišine su ponuda gledatelju da odabere prisustvuje li snoviđenjima iscrpljenog brodolomca, njegovoj hipnotičkoj fantaziji, nepredvidivoj evolucijskoj metamorfozi i da meditativnim prepuštanjem prizove razumjevanje i interpretaciju doživljene alegorije prema osobnom iskustvu i senzibilitetu.
Vesna Valić