Sinergija likovnog i filmskog senzibiliteta
Studija ljudske ranjivosti i banalnosti postojanja. Višnja Bunata Blagović piše o filmu O beskraju Roya Anderssona.
Sinergija likovnog i filmskog senzibiliteta
O beskraju ( R: Roy Andersson, SE,DE,NO, 2019.)
Studija ljudske ranjivosti i banalnosti postojanja
„Težim k tome da su moji filmovi pročišćene, svevremenske i univerzalne slike. Kao i Mattise svojedobno, smatram da iz slike treba izbaciti sve što je suvišno i što je opterećuje.“ izjavio je Roy Andersson.
Izrazita likovnost i studioznost Anderssonovih filmova od kultnog je značaja za recentnu filmografiju. Za razumijevanje njegovog filmskog opusa potrebno je istaći da, iako Bergmanov učenik, čime baštini visoku estetičnost i dramaturšku produhovljenost filmskog izraza, svoj osebujan redateljski pristup oblikuje i pod utjecajem slikara nadrealista Otta Dixa i njemačkog slikarskog pravca Nova objektivnost. Likovne utjecaje Dixa, ali i Salvadora Dalija te Pabla Picassa s jedne strane, a filmskojezičnu srodnost s Bunuelom i Lynchom s druge, vizualno prezentira i u svom posljednjem filmu O beskraju. Ovim filmom, kao i u prethodnim dugometražnim ostvarenjima, Andersson iskače iz zone puke vizualne konstatacije stanja stvari pa rastavlja stvarnost ljudskog života i postojanja na njegove banalne sastavne dijelove. Psihologiju pojedinca odmiče od uopćene plošne percepcije i autorski je prezentira u nadrealističkim prikazima njegovog alter ega. Filmskom interpretacijom udubljuje se u analizu unutarnjih, fragmentiranih duhovnih procesa te ogoljuje smisao ljudskog života, ljušteći, pri tome, s njega tvrdokorne naslage mediokritetstva i konformizma.
Film O beskraju cjelovita je tvorba niza nepovezanih dramskih situacija kojima Andersson suočava gledatelja sa sirovim izdanjem banalne ljudske ranjivosti. Njegovi su protagonisti obični, svakidašnji tragikomičari koji žive iste takve živote. Statičnom kamerom u srednjem planu i dugim kadrovima, u očište gledatelja smješta oštro omeđeni okvir događanja njihovih života. Dramaturšku dinamiku određuje minimalističkom scenografijom, prigušenim koloritima te promišljenim položajima i pokretima ljudskog tijela.
Premda je kadar sveden na, gotovo, fotografsku sliku, unutarnja dinamika emocionalnih stanja protagonista nameće se afektivnom ekspresivnošću. Statična vizualnost i dinamičan transfer stanja i osjećaja upravo je taj osebujni element na kojem Andersson gradi dodanu vrijednost svog filmskog izraza. Nižući nepovezane prizore iz banalne svakodnevice života, on uspijeva prenijeti iz kadra na gledatelja afektivne senzacije pojedinaca i skupina koji tu svakodnevicu proživljavaju. Umreženom sinergijom likovnih i filmskih čimbenika objedinjuje reakciju gledatelja u jedinstveni doživljaj onoga u što gleda s onim što vidi i osjeća. Tim redateljskim postupkom postiže sjedinjenje vizualnog s onim afektivnim i skrivenim, no utoliko stvarnijim. Zaključno, Andersson ono promatrano prevodi u spoznajno; očaj oca nakon što je usmrtio vlastito dijete, ispraznost i besmislenost promašenog braka, ugodu koketiranja uz čašu šampanjca, trivijalnu zbunjenost žene kojoj se slomila potpetica, izvanzemaljski ushit lude zaljubljenosti, zdvojnost čekanja i rezigniranost radi nedočekanog, meditativno propitkivanje i sumnjičenje vjerske predanosti, egzistencijalnu nesigurnost i nepovjerenje u institucije vlasti, nagonsku odgovornost roditeljstva, prirodnu radost mladenaštva, afektivnu otupjelost starenja i tome slično.
Ključna poveznica opisanog spoznajnog procesuiranja bitno različitih dramskih slika u filmsku cjelinu je glas naratorice. Ponavljajućom replikom Vidjela sam, ona gledatelja opetovano fokusira na svaki novopredočeni prizor. Izvodi ga iz prethodnog i uvodi u sljedeći spoznajni proces uviđanja i introspektivnog tumačenja viđenog.
Dosljedan svojoj jedinstvenoj filmskoj interpretaciji smisla života, Andersson i ovim djelom plijeni pozornost nadrealističkom likovnošću filmske fotografije i osebujnim prikazom životne stvarnosti u kojoj se protagonisti čine tek kao slučajni prolaznici uhvaćeni u beskrajnu ekspoziciju svog prolaznog, banalnog ljudskog postojanja.
Višnja Bunata Blagović