Šutnja, šest puta zaredom
Kineski animatori Xi Chen i Xu An ponovno su publici Animafesta ponudili estetski besprijekoran i opor biser kratkometražne animacije. Bruno Sokolić piše o filmu Šestica redatelja Xi Chena i Xu Ana.
Šutnja, šest puta zaredom
Šestica, redatelji Xi Chen i Xu An, 2019.
Kineski animatori Xi Chen i Xu An ponovno su publici Animafesta ponudili estetski besprijekoran i opor biser kratkometražne animacije.
Autorski tandem Chen-An već je dugi niz godina čest gost na zagrebačkom Animafestu. Prisjetimo se primjerice „Mahjonga“ iz 2013., koji je plijenio pažnju svojom likovnom inventivnošću. Nešto recentnije, 2018. na AF-u ponuđena nam je bila njihova „Muha u restoranu“, korak dalje prema eksperimentalnosti, čijim stopama polazi i nova „Šestica“. Dok smo se gledajući „Mahjong“ možda trebali pomučiti prateći priču iza vizualne igre, iduća dva filma posve zaobilaze ideju priče „s glavom i repom“, grade se na principu cikličnosti i mehaničkog ponavljanja jedno te iste situacije, bez rasta ili pada, zarobljavajući gledatelja u svoj začudan ritual.
„Šestica“ je izrađena u crno-bijeloj tehnici, likovnog stila nalik klasičnoj kineskoj umjetnosti. Radnja se odvija u jednom kadru, podijeljenom na tri okvira (romb, i njemu s lijeve i desne strane po jedan krug) unutar kojih se odvijaju tri odvojene radnje. Najviše će pažnje zaokupiti središnji okvir, u kojem se šest puta ponovi prizor: ulazak muškarca u sobu, koji potom zagrli ženu koja se nalazi na krevetu, a zatim iznenađen trećom osobom koja prolazi ispred prozora ustaje i odlazi u sljedeću sobu, gdje će sve to ponoviti. Kroz desni se krug kreće treća osoba, dok u lijevom krugu stoji ždral.
Načelna nezavisnost triju linija radnje i okvira tvori osobitu pomutnju. Međusobni odnos triju okvira je provokativno neiščitljiv – oni ne predstavljaju prostornu cjelinu, pa ipak se akteri kreću među njima i sudjeluju u nekakvoj zajedničkoj smislovnoj tvorevini. Nadalje, zakinuti smo za sigurno vizualno težište, pogled možemo usmjeriti sad na ovaj, sad na onaj segment, a propustiti gledati druge. Činjenica je da je jedno gledanje „Šestice“ nužno nepotpuno, nemoguće je pratiti sve tri paralelne linije događanja. Gledatelj sam mora odlučiti na što će obraćati pažnju, a što će propustiti.
Ovoj nelagodnoj slobodi u promatranju pandan je sloboda u shvaćanju viđenoga. Jalovo je, primjerice, pokušavati odrediti koje je točno alegorijsko značenje ždrala što se tajanstveno provlači kroz prizore. Cjelina na gledatelja ne djeluje toliko značenjem, koliko stanjem u koje ga smješta, u neproničan ritam motiva s kojima se borimo, žudeći da ih pojmimo, dok nam oni odbijaju dati rasplet. Naputak za gledanje mogao bi biti: „Šestica“ jest filmski prikaz budističke ideje samsare, ponavljajućeg ciklusa rađanja i umiranja obilježenog bolju, koji vodi kroz šest razina postojanja, i iz kojeg je nužno izbaviti se refleksijom i spoznajom. Što, naravno, nije objašnjenje niti „rješenje“ filma, kao što nije izlazak iz samsare samo njeno prepoznavanje, nego je dapače poziv na nov rad promatranja i promišljanja. „Šestica“ svojom ljepotom svakako zaslužuje takav pristup.
Bruno Sokolić