Svjetionik bez svjetla
Dobro upakiran, ali nerasvijetljen urušaj uljudbe. Vesna Valić piše o filmu Svjetionik Roberta Eggersa.
Svjetionik bez svjetla
Svjetionik, Robert Eggers , 2019.
Dobro upakiran, ali nerasvijetljen urušaj uljudbe
Kamera dočekuje dva muškarca koji se iskrcavaju s broda, a potom ih prati s leđa dok se uspinju na hrid usred debelog mora. Kadar je crno-bijeli, kvadratičan, pogled iz donjeg rakursa ukazuje na njihovu malost prema drsko osovljenom svjetioniku što s vrha gospodari okruženjem. Prizor je to pun prijetnje i neizvjesnosti koji ne nudi dobrodošlicu novopristiglom paru. Potom se očište premješta u njihovo boravište i kibicira iz bliskih kutova. Odmah je razvidno da četverotjedna smjena neće biti idilična niti iskusnom svjetioničaru Thomasu niti mlađem novaku Ephraimu u ekspresivnom izdanju Williama Dafoea i Roberta Pattinsona.
Zle slutnje podupire iritantni zvuk sirene za maglu, huk vjetra, udarci valova, kričanje galebova i skučeni tamni prostor u kojemu boravi ovaj dvojac. Komornost naglašava sužena tamna slika zacrnjenih rubova. Thomas se samo naizgled nameće kao dominantan agresivac koji postavlja pravila igre šutljivom Ephraimu. Kinji ga i zlostavlja neprestanim teškim fizičkim poslovima bez dopuštenja da se približi svjetlu. U kratkim predasima od fizičkih napora nastavlja verbalnim zlostavljanjima. Kamera, međutim, i prije nego li to otkrije narativ, veličinom i pozicijom likova u kadru, razotkriva pričin o Ephraimovoj submisivnosti. Kamera, općenito, daje snažan doprinos atmosferi i razumjevanju filma, prezentira odnose moći i razarajući emocionalni naboj izmjenjujući gornje i donje rakurse, kontrastirajući snopove svjetla s tamom stješnjenog interijera. Bez postepenog građenja, atmosfera gusto nabijena zlim silama i potonućem u ludilo, naglo ekspandira i zadržava taj tonus cijelom dužinom filma.
Psihološka borba dvojca se prividno vodi oko pristupa svjetioniku koji time postaje mračni predmet želja čije ostvarenje opravdava sva sredstva. Da je svjetionik svojim prstenastim lećama manje udalj širio snopove hipnotičkog svjetla, a više ih usmjerio prema opsesivnim i vulgarnim grubijanima vidjeli bismo dva nesigurna i uplašena slabića koji svoj strah, tajne i neusidrenost u životu kompenziraju pokušajima kontrole i prevlasti. Nemoćni u svom jadu, biraju iživljavanje i teroriziranje drugog, a ne bavljenje sobom. Kao dvije zvijeri ulovljene u istu stupicu, svu energiju usmjeravaju, ne na samoizbavljenje, nego na uništenje drugog uznika. Stromoglavljena ljudskost u ovoj drama-triler-hororu ipak zaslužuje dublju opservaciju čimbenika koji su tome pridonijeli. Slična površnost je pogodila i morske nemani i priče o proklestvima. Prema riječima samog Eggersa, sjevernoamerička mitologija, vjerovanja i strahovi 19. stoljeća ga jako zaokupljaju pa ih je pomno proučavao pripremajući film. Šteta da se ishod više stotina intervjua starih pomoraca i izučavanja nadnaravnih bića i prokletstava sveo tek na efektne slike i blijede naznake njihove prisutnosti u umovima protagonista. Ovako ostaje da nas njihovi repulzivni karakteri, zaliveni svim mogućim tjelesnim izlučevinama uz pratnju cijelog spektra fizioloških zvukova , odvlače od bilo kakvog poistovjećivanja ili pristajanja. Film nas drži vještinom iskaza, ali ne navijamo. Ishod borbe je, kao i njen tijek, opet predmnijevan. Jedini moguć i jedini poželjan.
Ako zanemarimo bića porođena u oniričkim delirijumima, Thomas i Ephrain su jedini likovi u filmu. Njihova međusobna vrebanja, dijalozi ili smjene monologa i šutnje, mizanscena kao i svedenost scenografije na tek nekoliko raspoloživih prostora su svojstveniji teatru nego li filmu. Dostignuta ekstremno mučna atmosfera prenapunjena sukobom vapi za pomnijom psihoanalizom likova ili porijekla paganizama kojima se usput površno nabacuje. Ostajemo uskraćeni za ikakav suvisli odgovor na pitanje što to čovjeka pretvorilo u nečovjeka.
Vesna Valić