U potrazi za mikroutopijama Marka Rothka i Hong Sang-sooa
Predavanje koje je Martina Lončar održala 13. rujna 2025. u Kinoklubu Zagreb u sklopu Filmske čitanke.
Mikroutopije trenutka: Instagram profil Thank you, ok
Ljepota i užas ostavljaju jednako težak dojam čija snaga može izbrisati sjećanje ili ga većim dijelom transformirati. I dok užas i ljepota mogu biti svačiji, kao i uvijek iznova privatni, osobni, samo ljepota može biti u korijenu rađanja mikroutopije, tog skrovitog mjesta koje udomljava svakodnevne vizije. Svatko ima svoje mikroutopije i svatko ih može proširiti ili suziti na svoj način, ali svaka će biti začeta ljepotom.
Naoko može zvučati kao nešto nedohvatljivo, previše izmaštano, suviše osobno da bude cijenjeno dovoljno ozbiljno ili pak puka asocijacija. Mikroutopiji je svejedno što ćete misliti o njoj, ali vama neće biti onoga časa kada se susretnete s njom, nespremni na dojam koji vas obuzima. Baldessariju su to savršeni trenuci koje postiže preciznim ritualnim koracima, Hong sang-sou suptilni pogledi i mogućnosti komunikacije, Rothku mistični pogledi u gledateljev unutarnji svijet, Merchant obična košara s voćem. Sve navedeno jednako je važno.
Sam pojam mikroutopije izvorno se veže uz francuskog kustosa Nicolasa Bourriauda. On je u knjizi Relational Aestetics (1998.) opisao prije svega relacijsku estetiku kao skup umjetničkih praksi koje za svoju teorijsku i praktičnu polaznu točku uzimaju cjelokupne ljudske odnose i njihov društveni kontekst, umjesto neovisnog i privatnog prostora. Umjetnike je vidio više kao posrednike nego stvaratelje, a umjetnost je smatrao informacijom koja se razmjenjuje između umjetnika i publike. U tom smislu, umjetnik publici daje pristup moći i sredstvima za promjenu svijeta. Mikroutopiju koristi kako bi opisao umjetničke projekte koji stvaraju privremene, malene, ugodne trenutke te eksperimente u međuljudskim odnosima, a sama utopija zanimala ga je kao sredstvo koje omogućuje udaljavanje od apstraktnog i pronalaženje konkretnog, političkog aspekta društvenog života, odnosno struktura i tokova moći koji oblikuju našu svakodnevicu. 1
Thank you, ok
Mikroutopije trenutka: Instagram profil Thank you, ok
Ponekad nas silno privuče način na koji netko gleda na ljepotu, kako se ona savršeno raspršuje po svim sferama života. Estetsko oko, među ostalim, koje se krije iza Instagram profila Thank you, ok oduševljava pogledom na naoko nevažne svakodnevne stvari, posvećujući ih. Ona je Katie Merchant i njezino oko zna pronaći detalje, uhvatiti savršen trenutak i vratiti nas sve, ako želite, suptilno u 80-te. Ružičaste dokoljenke na crvene salonke, mašne i velike platnene gumice za kosu, plisirane suknje. Sve se lijepo slaže s fotografijama naslovnica knjiga o cvjetnom aranžiranju, glazbenim i filmskim preporukama. I sve je to mikroutopija. Fotografije koje prikazuju ukusno dekorirani ananas, košaru s pomno odabranim voćem, ženu na plaži, njezin su primjer savršene mikroutopije.
Upravo na njezinu profilu nalazi se ulomak iz knjige meditacija o jelu Yours in Food (2004.) Johna Baldessarija koji je na nju ostavio snažan dojam. U njoj Baldessari opisuje svoje viđenje mikroutopije. Merchant njegov koncept savršeno izvedenog rituala u danu proširuje te za nju on obuhvaća više rituala i trenutaka svakodnevne radosti i jednostavne ljepote raspršenih kroz dan, tjedne, mjesece.
Baldessarijev ritual
Način na koji Baldessari opisuje kuhanje jajeta ni manje ni više nego upravo 6'30'' prikaz je veličanstvenog pristupa ritualu prožetom humorističnim zapažanjima
„Nazivam to Baldessarijevim ritualom kuhanja jajeta od 6 minuta i 30 sekundi. Vrijeme, mjesto: okruženje je važno – kuhinja s pogledom na vrt – 6:30 ujutro, L.A. i New York Times, filtrirana kava (Peet’s), filtrirana voda, bez vrhnja. Moj pas (labrador) u tonu je s bojom poda, drijema. Odjeća: majica, kratke hlače za vježbanje, mokasinke.
Obično to izvedem savršeno. Ponekad se moj pas probudi i zalaje na vjevericu vani. Vanjska vrata moraju biti zatvorena, inače čujem susjedove zvončiće na vjetru. Nikakvi zvukovi, osim opere, s kabelske televizije (lakše nego tražiti CD).
Već godinu dana radim na omletu od bjelanjaka. Previše varijacija, a svaka mora biti savršena.
Kad sam ovo pročitao, shvatio sam da je to zapravo pokušaj da se nešto učini savršeno i besprijekorno. Sve ostalo tijekom dana je neizvjesno, iako je moj plan da svaki dan prođe savršeno. (Pretpostavljam da je to jedan od razloga zašto se bavim umjetnošću.) U konačnici, sve se svodi na mikroutopiju.“ 2
(Fotografije: John Baldessari, Hitch-hiker, Splattered Blue, 1995. i Pure Beauty, 1966. – 1968.)
U želji da sve što čini, učini savršeno, taj veliki američki konceptualni umjetnik uspio je stvoriti pozamašan broj djela u području slikarstva, skulpture, grafike, fotografije, filma, performansa, instalacija i sl. Možda je iz istoga razloga 1970. godine spalio sve radove koje je napravio od 1953. do 1966. godine. U odličnom kratkom dokumentarnom filmu Ariela Schulmana i Henryja Joosta A Brief History of John Baldessari (2012.), u kojemu je narator Tom Waits, sarkastično je istaknuo da će vjerojatno ostati upamćen kao umjetnik koji je na već postojećim materijalima prekrivao lica obojenim točkama – i tu nije pogriješio, no naravno da to nije sve po čemu ga se pamti. Uz velik broj radova valja istaknuti da je njegovo igranje s mogućnostima narativa, prije svega u slikarstvu, uvijek korišteno s nepogrešivom dozom sarkazma koje je tako prirodno konceptualnoj umjetnosti općenito.
Radovi poput Pure Beauty (1966. – 1968.), Hitch-hiker, Splattered Blue (1995.) ukazuju na Baldessarijev način promišljanja umjetnosti kroz prisvajanje postojećeg, o jeziku kroz uklapanja teksta u slikarstvo, o slici i tehnikama usmjeravanja fokusa prekrivajući bojom određene dijelove, naglašavajući time kontekst umjesto subjekta slike. U svim tehnikama provlači se neka vrsta kolažiranja, njegov ključni i omiljeni način rada.
Iako nije kolaž, Baldessarijeva slika Sign for ''Rothko and Albers'' (1961.) mogao bi biti primjer asocijativnog kolaža, spoja onoga što pomislimo kada čujemo riječi Rothko (Mark) i Albers (Josef) – dva nezaobilazna imena američkog apstraktnog slikarstva koja se u suštini bave plohama boja i onime što stoji iza njih. I Rothko i Albers tu su kao znakovi ostavljajući prostor za tumačenje. Upravo u tom međuprostoru Rothka i Albersa stvorio se prostor i za Hong sang-sooa. Pogleda li se na Baldessarijevoj slici u donjem dijelu tamnoplavo polje boje i kadar iz Hongova filma On the Beach at Night Alone (2017.) u kojem lik glumice (sjajna Kim Min-hee) leži na plaži u tamnoplavom kaputu razlivena kao to polje boje u baš toj poziciji – eto strašno lijepe mikroutopije!
(Mikroutopija prostora: John Baldessari, Sign for ''Rothko and Albers'',1961. i kadar iz filma Hong Sang-sooa On the Beach at Night Alone, 2017.)
Lekcije o promatranju
Imajući na umu Baldessarijevu povezanost ritualnog s mikroutopijom, ritualnog u smislu izvođenja aktivnosti na neizmijenjen način, neizbježno je pomisliti na ponavljanje kao stilsko sredstvo. Po-noviti, kao što sama riječ nosi u sebi, ustraje vidjeti novo u poznatome. Nije bez razloga Baldessari u navedenoj knjizi Yours in Food istaknuo da je najbolji način da se nauči kuhati, jest kuhati isto jelo iznova i iznova. 3 Kao što nije bez razloga Mark Rothko proveo zadnjih 20-ak godina života posvećujući se jednakom pristupu u svom stvaralaštvu, tzv. slikarstvu obojena polja. Također, nije bez razloga Hong u filmu Right Now, Wrong Then (2015.) sublimirao umjetnički stav kroz kadar u kojem lik umjetnice kaže da nije tip osobe kojoj može biti dosadno.
Ponavljanje, koje se pretvara u duboko poniranje u naoko jednostavne životne stvarnosti, ne može biti dosada, već poziv na dijalog, usmjeravanje na važne detalje neke cjeline (kao što to u Baldessarija rade obojene točke na licima). Radi se o mikroutopiji pogleda, odnosno lekciji o promatranju, kako je zamijetio Dragan Rubeša pišući o Hongu: „Ostaje tek Hongova lekcija koju nam on vječno ponavlja. Treba znati promatrati.“ 4
(Kadar iz filma Hong Sang-sooa Right Now, Wrong Then, 2015.)
Ponavljanje je ključni element Hongova filmskog jezika – kako tematski, strukturalno, tako dijaloški i vizualno. Ponajbolje se to vidi u filmu Right Now, Wrong Then (2025.) podijeljenom na dva dijela u kojima se ponavlja jednaka situacija: susret redatelja i slikarice te nezaobilazno druženje uz alkohol (soju) i sočnu hranu. U obje verzije priče prisutna je jednostavnost i magičnost koja se reflektira u malim promjenama u ponašanjima, gestama, izrečenome, a koje čine velike razlike, ponekad i fatalan ishod. To je Hongov pogled na mogućnosti komunikacije i promatranje, o čemu je i sam istaknuo sljedeće: „Zanimaju me suptilne razlike u izrazima lica, tonovima glasa, gestama. Te razlike igraju vrlo važnu ulogu u filmovima. Želim da takve razlike djeluju na publiku na učinkovit način. U našem opažanju i djelovanju u životu postoje beskonačne mogućnosti dok odgovaramo na ono što nam se u svakom trenutku pruža. Ne znam točno zašto i kako su filmovi nastali. Uvijek pokušavam ne započeti s jasnom svrhom ili ciljevima. Na neki način vjerujem u sam kreativni proces. Jednostavno reagiram na ono što mi je u tom trenutku dano – glumci, lokacije, vrijeme – kao i na ono što vidim, što čitam, čega se sjetim i što čujem tijekom priprema i snimanja, s onim što nazivam ''svojom najboljom nevinošću''. 5
(Mikroutopije pogleda iz filma Hong Sang-sooa Right Now, Wrong Then, 2015.)
U intervjuima, koje inače rijetko daje te je nesklon govoriti o značenju svojih filmova, ističe da mu je uz scenarij i specifičnost lokacije iznimno važan glumac: „Prva stvar je odabir glumaca. Ne biram glumca prema tome koliko je poznat ili zato što je glumio u nekom određenom filmu. Biram prema osobnom dojmu: kad ih upoznam, počne se stvarati dojam i nešto klikne. Vjerujem u tu vrlo suptilnu granicu koja se počne oblikovati kad ih počnem ''čitati''.
Zatim nastavlja pojašnjavati proces pisanja scenarija: „Vrlo je detaljan: pišem ga večer prije, ali prije sam ga pisao ujutro na dan snimanja. Počinjem pisati u tri ili četiri ujutro. Pišem tri do pet sati, završim, odem na set i onda glumci uče napamet svoju scenu. Treba im otprilike sat vremena. Ponekad scena zna biti dosta duga, tri ili četiri stranice. Tako da se stvarno potrude to zapamtiti. Ako osjetim da su naučili 90 % scenarija, počinjem s probom. Gledam kako tumače svoj tekst. Lijepo je gledati kako riječi poprimaju oblik u njihovu umu. Pokušavam smanjiti broj proba jer ako previše vježbamo, izgubi se svježina. Ako glumci znaju svoj tekst danima unaprijed, ne mogu si pomoći nego sve zamišljaju u kontekstu drugih filmova jer nemaju ništa ispred sebe – nikoga s kim bi izmijenili ideje, nikakvu pozadinu, nikakav oslonac. Žele igrati na sigurno pa pokušavaju predvidjeti, a to ih ograničava. Pokušavam im dati što manje vremena.“ 6
Ponavlja i glumce s kojima radi jednom kad s njima „klikne“, a dijelom i zbog često smanjenih sredstava s kojima uspijeva raditi i po dva filma godišnje. Ponavljanje je snažan filmski alat koji omogućuje fokusiranje na važno, no služi i kao način zaustavljanja vremena. U Hongovu filmu Claire's camera iz 2017. godine amaterska fotografkinja, koju tumači sjajna Isabelle Huppert, objašnjava smisao fotografiranja: jedini način da se stvari promijene, jest tako da ih se sagleda ponovno i bez žurbe, na fotografiji.
Hong ponovno sagledava i komentira vlastiti filmski i/ili životni proces, stoga je u njega često prisutna autorefleksija te metafilmski postupci. Mnogi su njegovi likovi redatelji, scenaristi ili glumci koji prolaze kroz slične situacije kao i on sam (čak i privatno) ili pak radi film o snimanju filma (primjerice U vodi iz 2023.), istražujući neiscrpne granice između stvarnosti i filma pri tom dokumentirajući svoje emocionalno stanje i ulogu umjetnosti.
Meki rubovi unutarnjeg svijeta
Odnos između stvarnosti i unutarnjeg svijeta najviše se reflektira baš u njihovim rubovima, tamo gdje prestaje materijalnost, a postaje transcendentno, i obratno. U tom dijelu borave djela Marka Rothka. Počevši s figurativnim slikarstvom, kasnije s utjecajima nadrealizma, taj poznati američki 7 slikar apstraktnog ekspresionizma odvaja se od takvoga pristupa kasnih 1940-ih i početkom 1950-ih kada započinje potpunu predanost slikarstvu obojenih polja. Karakteristična forma: dva do četiri velika pravokutna polja boje, postavljena su uglavnom vertikalno jedno iznad drugoga na velikom platnu koje nije uokvireno već se stapa s pozadinom. Takvo stapanje dodatno naglašavaju meki rubovi polja boja. Iz tih rubova isijava posebna mekoća koja preplavljuje promatrača stvarajući gotovo religiozno iskustvo. To je čista mikroutopija.
(Mikroutopija rubova: Mark Rothko, nenaslovljeno, 1969., detalj) 8
Rothkove su slike goleme, no ujedno ta činjenica nije toliko važna, koliko je važan kontekst slike, kako i gdje je ona smještena. Odnosno važno je da je slika što bliže podu, na visini s koje je i naslikana. 9 Štoviše, Rothko je imao jasnu viziju kako promatrač treba pristupiti njegovu djelu: idealno bi bilo da stoji 18 inča od djela, što je otprilike 45 centimetara. 10 Imajući to na umu jasno je zašto je Rothko isticao materijalnost svojih djela – u takvoj blizini nemoguće je pojmiti cijelu sliku – stoga je važno prožimajuće iskustvo tijekom gledanja detalja.
Takvo iskustvo Rothko je imao gledajući sliku Henrija Matissea Crveni atelje (1911.) koju je mjesecima proučavao i koja je bila izvor za sve njegove slike. Posvetio mu je i sliku nazvavši je Hommage Matisseu (1954.), a na njoj su nijanse žute, narančaste i plave kakvu je znao koristiti i sam francuski slikar. Ono što ga je u Matisseovoj slici oduševljavalo bila je ta sveprožimajuća crvena boja. S jasno nejasnim rubovima, u isto vrijeme postoji i gubi se prostor ateljea, doima se kao da sve lebdi. Kada se ta slika pogleda, istaknuo je Rothko: „…postaješ ta boja, potpuno si njome prožet, bilo je to poput glazbe.“ 11
(Fotografija: Henri Matisse, Crveni atelje, 1911.)
Nietzsche je vjerovao da je glazba pravi jezik emocija, a Rothku je omiljena knjiga bila Rođenje tragedije pa kako bi slikarstvu dao emociju glazbe u Nietzscheovom smislu, Rothko je figurativnost doveo do krajnjih granica apstrakcije. 12 Kasnije je i umjetnost pojmio kao dramu pa je znao reći da su male slike poput romana, a velike poput drama u kojima se sudjeluje na izravan način, zato ga zanima: „… isključivo izražavanje osnovnih ljudskih emocija – tragedije, zanosa i slično. A činjenica da mnogi ljudi zaplaču kad se suoče s mojim slikama, pokazuje da uspijevam prenijeti te osnovne ljudske emocije... Ljudi koji plaču pred mojim slikama imaju isto religiozno iskustvo kakvo sam ja imao dok sam ih slikao. A ako vas dirne samo odnos boja, onda ste promašili bit.“ 13
(Mikroutopija rubova: Mark Rothko, Hommage Matisseu,1954., detalj te Valovi, privatni album autorice)
Mikroutopija je i stvar pogleda, tako je u Rothkovim rubovima moguće zamisliti rubove mora, kao i valove u ostacima plavog laka za nokte. Mikroutopija je reakcija na dano u određenom trenutku, promatrač se suočava sa snažnim emocijama kada se nađe uči u oči s Rothkovim slikama. Ali kao što je spomenula Jane Potthast u svom članku 14 o Rothku, nužno je vidjeti njegovu sliku uživo jer samo u tom direktnom pogledu može se postići trenutak sličan onomu između jave i sna gdje se susreću čistoća daha i tišina bez napora, prestanak bivanja. Ističe nadalje Potthast da nam Rothko, dok smo neprestano zatrpani vizualnim slikama, ekranima, beskrajnim simulacijama svjetova, nudi svojevrsno vizualno pročišćenje, drugim riječima spokoj, pa ne čudi da je kustos William Rubin za Rothkove plohe boja naglasio da izgledaju kao da se dematerijaliziraju u čisto svjetlo.
(Fotografija: Rothko u ateljeu Hansa Namutha, 1964., detalj)
Ostavljajući čisti osjećaj bez unošenja simbolike Rothko nas uči gledati, baš kao i Hong, dublje i sporije. Upravo ponavljanjem kao metodom produbljivanja otkriva ono isto što i Hong, a to su suptilne razlike u ljudskim emocijama i mogućnosti za nova duhovna iskustva.
Takva duhovna iskustva podsjećaju na ono što u knjizi Kino posvećenost (2020.) Nathaniel Dorsky opisuje kada govori o poklapanju filma i našega ljudskoga metabolizma, gdje je to poklapanje plodno tlo za ekspresiju i temelj za istraživanje jezika svojstvenog filmu, što se može proširiti i na jezik svojstven Rothkovu slikarstvu: „Posvećenost nije neka zamisao ili sentiment. Ona nastaje u neizmjernim dubinama našeg gledišta. U mraku, bez imalo svjetla, ova neizmjernost prebiva u trenutačnosti. Ona otkriva naš svijet. Ona je precizna i skromna, a ipak, usprkos svojoj sveprisutnosti, nije kompaktna. Film ima golemu moć zbog toga što se nepogrešiva kvaliteta vizije može izraziti pomoću projiciranog svjetla u mraku. Kad je film potpuno manifestan može se upotrijebiti kao korekcijsko zrcalo koje usklađuje našu psihu i otvara nas da budemo prijemčivi i ponizni. Što se više otvorimo i želimo dodirnuti dubine svog bića, sve više sudjelujemo u posvećenosti. Isto tako, što više film izražava sebe na način svojstven njegovoj istinskoj prirodi, više nam otkriva.“ 15
Posvećenost tako bliska Rothkovu stvaralaštvu ogleda se u spomenutim mekim rubovima koji postaju novi prostori slobode, a za znatiželjno oko promatrača privatna, nježna utjeha.
(Mikroutopija rubova: Mark Rothko, Br. 5, 1949., detalj i kadar iz filma Hong Sang-sooa On the Beach at Night Alone, 2017.)
Možda i najnježnije pojašnjenje Rothkova pristupa svojim djelima nalazi se u knjizi Declaring space u kojoj se uz Rothka donose djela i razgovori s umjetnicima koji se na specifičan način bave apstrakcijom i potragom za svojom definicijom prostora: Yves Klein, Barnett Newman i Lucio Fontana. U njoj će Rothko jednostavno reći sljedeće: „Svoje slike doživljavam kao drame, a oblici na slikama su izvođači. Nastali su iz potrebe za skupinom glumaca koji se mogu dramatično kretati bez nelagode i izvoditi geste bez srama. Ni radnja ni glumci ne mogu se unaprijed predvidjeti ili opisati. Oni započinju kao nepoznata pustolovina u nepoznatom prostoru. Ne vjerujem da je ikada postojalo pitanje apstrakcije ili figuracije. Uistinu se radi o prekidu tišine i samoće, o tome da se ponovno udahne i rašire ruke.“ 16
Umjesto zaključka
Pozivam vas da učinite jedan eksperiment: svojim kažiprstom stišćete palac i gledate kako se na noktu vašeg palca pojavljuju blijedo ružičaste i žućkaste nijanse boja, ovisno koliko snažno ili slabo stišćete palac. Ako vam pritom manjka kalcija, kompozicija će biti obogaćena s oblačićima bijele boje. Eto ga – upravo ste otkrili svog privatnog Marka Rothka.
(Mikroutopija rubova: Mark Rothko: nenaslovljeno, 1969. te mikroRothko u noktu)
--------------------------------------------------------------------------------------
1 Vidjeti više na Relational aesthetics | Tate te Micro-utopias – Participedia.
2 Vidjeti na Instagram profilu Thank you, ok. Dijelom dostupno na: Yours in Food, John Baldessari - John Baldessari, Paul Auster - Google Knjige.
3 Vidjeti više na Yours in Food, John Baldessari - John Baldessari, Paul Auster - Google Knjige.
4 Vidjeti članak Dragana Rubeše na Dragan Rubeša na Berlinaleu je pogledao novi komad Hong Sang-Sooa: Film koji govori o uljezima - Novi list.
5 Vidjeti više na https://nationalpost.com/entertainment/movies/a-rare-and-resoundingly-awkward-interview-with-acclaimed-korean-filmmaker-hong-sang-soo
6 Vidjeti više na https://www.festival-cannes.com/en/2025/interview-with-hong-sangsoo-member-of-the-feature-films-jury/.
7 Mark Rothko, pravim imenom Markus Rotkovič, porijeklom je iz nekadašnje Carske Rusije, današnje Latvije. U SAD dolazi 1913. godine gdje živi i stvara sve do 1970. kada je počinio samoubojstvo. Više o Rothku vidjeti na Biography of Mark Rothko.
8 Sve fotografije djela, kao i samog Rothka preuzete su s njegove službene stranice https://www.mark-rothko.org ili iz knjige Mark Rothko, prir. Jeffrey Weiss i dr. (1998.).
9 Vidjeti više na Mark Rothko Quotes.
10 Vidjeti str. 262 u knjizi Mark Rothko, prir. Jeffrey Weiss i dr. (1998.).
11 Vidjeti str. 261 u knjizi Mark Rothko, prir. Jeffrey Weiss i dr. (1998.).
12 Vidjeti više na Homage to Matisse, (1954) by Mark Rothko.
13 Vidjeti više na Mark Rothko.
14 Vidjeti više na On Looking at Rothko – Anthrow Circus.
15 Vidjeti na str. 51 – 52 u knjizi Kino posvećenost, Dorsky (2020.).
16 Vidjeti na str. 85 u knjizi Declaring space, Auping (2007.).
--------------------------------------------------------------------------------------
Literatura:
Auping, Michael. 2007. Declaring space: Mark Rothko, Barnett Newman, Lucio Fontana, Yves Klein. Modern Art Museum of Fort Worth, Munich, London, New York: Prestel.
Dorsky, Nathaniel. 2020. Kino posvećenost. Multimedijalni institut. Zagreb.
Weiss, Jeffrey i dr. 1998. Mark Rothko. National Gallery of Art, Washington i Yale University Press, New Haven.