Zašto bi itko htio biti čovjek?
Paralelna kritika (ne)srodnih filmova - kratkog eksperimentalnog 'Skoro ništa: I dalje noć' i dugometražnog igranog 'Blade Runner 2049'.
Moram priznati da sam stereotipno očekivao da ću na festivalu 25FPS gledati hermetične i spore filmove dok ću “odmor” pronaći u neposrednom i brzom blockbusteru. No, ispalo je da sam se prvo u dvorani Studentskog centra iznenadio koliko tipični eksperimentalni film može biti direktan i emocionalno blizak, da bih se zatim iznenadio u Cineplexxu koliko visokobudžetni SF film može biti pretenciozan i hladan.
Eksperimentalni film o kojem govorim je Skoro ništa: I dalje noć Davora Sanvincentija. Odmah na prvo gledanje, odbila me naracija – dok se vrte noćni kadrovi i snimke svemira, muški i ženski glas na francuskom čitaju citate koje su napisali razni pjesnici, filozofi i sam Sanvincenti. Doslovno mi je pala roleta i, premda sam štreberski dočekao kraj filma, zapravo se nisam naročito potrudio razmisliti o pogledanom filmu. Tek na drugo gledanje, kad sam odlučio maknuti prvi dojam na stranu, uspio sam uloviti cjelinu i temu filma, a to je zapravo skroman uvid koliko smo nesposobni i destruktivni u pokušaju spoznaje sebe i svijeta koji nas okružuje, a opet osuđeni da uvijek iznova pokušavamo isto. Prvi dio filma prikazuje nam noć i svemir koji nam ostaju strani i nedokučivi, a drugi dio otkriva da to zapravo nije svemir, nego osjetljiva filmska vrpca koja će nam iznevjeriti čak i želju da barem vidimo neposrednu stvarnost. Na kraju ostaju, kako pripovjedač i pripovjedačica kažu, prostor i tijelo i snažan osjećaj zraka na očima.
I dalje mi nije jasno zašto se naracija odvija na francuskom – ne zbog čistunske želje za hrvatskim jezikom u hrvatskom filmu (who cares?), nego zbog činjenice da, u odnosu na temu i vrstu filma, francuski jezik nosi određena značenja zbog povijesti francuske filozofije i umjetnosti. Ovako je Sanvincenti uspio preispitati prirodu filmskog izlaganja (slike i zvuka), ali je zanemario prirodu samog jezika pripovijedanja. Eau de Mont Blanc!
Tjedan dana kasnije, dočekalo me obrnuto iznenađenje kad sam pogledao Blade Runner 2049 redatelja Denisa Villeneuvea i scenarista Hamptona Fanchera i Michaela Greena. Već na početku filma, dok kamera brzo putuje iznad ogromnih polja nepoznatih monokromatskih oblika (solarnih kolektora?), pomislio sam da me vremeplov vratio na 25FPS. Do kraja me dojam nije iznevjerio – novi Blade Runner zapravo je zbir lijepih i efektnih kadrova slabo povezanih naracijom. Najbolji dijelovi filma su vizualno i auditivno najljepši, oslanjaju se na igru suprotstavljenih boja i oblika, nijansi bijelog svjetla i tame, valovitog prelijevanja žutog svjetla kroz prostoriju, monumentalnih, sivih industrijskih i urbanih postrojenja budućnosti, te su podloženi snažnom i basom prožetom glazbom. Nijedan od ovih dijelova nije objašnjen naracijom niti joj naročito doprinosi. S druge strane, najslabiji dijelovi filma su narativni – priča počiva na suludim pretpostavkama i grana se u brojnim smjerovima koji vode ili u logičku rupu ili u slijepu ulicu besmisla. Reakcije likova u scenariju nemaju jasnu logiku pa je onda i sama gluma ili pretjerano naglašena (u slučaju karikiranog negativca Jareda Leta i njegove pomoćnice Sylvije Hoeks) ili konfuzna (u slučaju Robin Wright čiji izraz lica daje naslutiti neku prikrivenu motivaciju, što se na kraju ispostavlja kao glumački blef). Iznimka je ‘pokeraško lice’ Ryana Goslinga spram kojega se Keanu Reeves čini kao čovjek s tisuću lica.
Ukratko, Villeneuveov film impresivan je dok u njemu nema ljudi ni priče, a katastrofalan dok ima. Identičan dojam dobio sam iz ranijih njegovih filmova koje sam gledao (Sicario, Dolazak) i stoga sad već vjerujem da Villeneuve naprosto želi režirati lijepe nenarativne filmove, ali s ogromnim budžetom koji će mu omogućiti da snimi željene kadrove. S druge strane, njegov prepoznatljivi vizualni stil holivudskim je producentima dobra podloga za slabe i bezidejne scenarije kakve je lakše progutati dok god je film lijep. Ne čini mi se ipak da je ovaj brak iz računa naročito plodan za gledatelje – jer gledati igrani film sa slabom pričom u trajanju od 146 minuta samo zbog desetak minuta lijepih kadrova ipak je jedan oblik mazohizma. Na kraju krajeva, nije ni Villeneuve takvo čudo od vizualnog umjetnika da može svojim kadrovima kompenzirati apsolutnu idejnu prazninu iza njih.
Skoro ništa prikazuje glasove koji se pitaju što znači biti čovjek. Blade Runner 2049 prati androida koji žarko želi biti čovjek. Skoro ništa govori o stalnoj potrebi čovjeka da razmišlja. Blade Runner 2049 tvrdi da su roboti postali ljudi tek kad su mogli roditi dijete. Skoro ništa u 12 minuta prenosi poruku da ništa ne znamo. Blade Runner 2049 u dva i pol sata ne prenosi skoro ništa.
I tako se vraćam na svoje stereotipe. Sanvincentijev tipični nenarativni film prenio mi je jasnu i snažnu ideju, onako kako su me reklame uvjerile da bi holivudski spektakli trebali moći. A novi Blade Runner podsjetio me na loše art filmove – smrtno dosadne i prazne, ali efektno napravljene i vrlo serijozne. Pa ti sad vidi što ćeš ići gledati…
FILM: Skoro ništa: I dalje noć, r. Davor Sanvincenti, 2017. / Blade Runner 2049, r. Denis Villeneuve, 2017.
AUTOR: Luka Ostojić