Nadljubavna priča
Izolirani od svijeta, dvoje mladih se spoje na putu u nepostojanje. Goran Miličević piše o filmu Kopenhagen ne postoji.
Kopenhagen ne postoji, Martin Skovbjerg, 2023.
Izolirani od svijeta, dvoje mladih se spoje na putu u nepostojanje.
Ljubav bez ostatka, kao emotivno stanje pročišćeno od razuma pa i od nagona samoodržanja, za koju ne postoji smrt kao granica niti uopće kao pojam, nije nepoznata životna priča. No u ovoj priči, u okviru već odveć jake slike duševnog umiranja mlade žene, ljubav njenog slučajnog ljubavnika i predanog joj suputnika na njenom putu u smrt, priča je kakva možda još nikad nije ovako ispričana.
Prikaz dvoje mladih se otvara polako, uz sumornu atmosferu njihova postojanja. Ona živi bez života, lebdeć' u nepostojanu; s anoreksijom od tko zna kada, s gubitkom trudnoće od prije par mjeseci ili dana, i u depresiji bez traga nade u život sada i ikada. Izranjavana i izgubljena u ovom svijetu za koji više ne mari, ali nekako baletno iznad njega uzvišena. On, lutajući podjednako usamljen, deprimiran svojom ili životnom besadržajnošću, fizički zapušten, kroz procijep svog životnog sivila ugleda ju, prekrasnu. On sluti da ono što on treba je izvan njega, a sad zna da je to ona. Njegov svijet dobija fokus, čvrstu točku svemira kao oslonac za arhimedovsko podizanje cijele Zemlje. Ulazi u njen svijet stapajući se s njom i svim njezinim. Ona ga, ne znamo ni zašto, prima. Na njegovu zanesenu ljubav odgovara njena melankolična, a takove se spajaju u nešto neusporedivo, uzvišenije, za što ona u jednom trenu kaže da to što imaju, veće je od ljubavi. Dva bića spojena su u nešto nad-ljubavno. Takovi kreću putem prema nigdje, u besperspektivno, putujuć' izvan svijeta koji za njih ne postoji. Odvojeni su od svijeta bili svako za sebe ponaosob u početku, a kad se spoje u jednu dušu odvojenost im je neslomljivo ojačana. S odlukom da nestanu odlaze iz Kopenhagena prema moru i dalje, izvan svijeta. Nestajanje je ključna riječ koju ona izgovara na putu u nepostojanje.
Idina je sudbina bila zapečaćena od početka, ali Sandera je tek ljubav prema njoj, opčinjena i neizreciva, povukla na njen put. Prati ju u svemu, čeka ju, i ide u smrt sa njom. Toplo i zaneseno, on želi biti s njom i izvan vremena. Vrijeme života i smrti on ne razaznaje, kao što izmijenjene percepcije ni ne vidi njeno stanje, bolest, neizlječivu. Bila to patologija njegove duše ili blažena vizura anđela, no idu zajedno po putu smrti, popločenom ljubavlju zbog koje ishod nije važan. Ida odlazi, a nestala za ovaj svijet i prije nego je umrla. Sander ostaje, jer ga sila života ipak ne ostavlja. Kad Ida umre Sander ju sakrije pod vodu, da ostane slobodna kako je željela, i nedodirljiva.
Polako, ali postojano se radnja odvija, i uvlači nas postupno sve dublje u odnos Ide i Sandera, koji iz slučajnog susreta prerasta u nad-ljubavni odnos. Protagonisti žive izvan ruba percepcije njihova okruženja. Oni ga niti ne trebaju, a niti je okruženje zainteresirano za njih. Sve dok Ida ne nestane, što će probuditi njene najbliže, a posve udaljene, oca i brata. Odlazak ljubavnika u neminovno je izvana bolan, ali kroz njezinu izmaglicu i njegovu jasnoću, stalno prisutno svijetlo na tom putu nekako negira tragediju. Sekvence ljubavi Ide i Sandera, i istraživačkog ispitivanja nakon Idinog nestanka koje nad Sanderom provode njen otac i brat, izmjenjuju se u gradnji dramaturgije. Potonji segment priče je režiran kao psihološki triler, u kojem Zlatko Burić u ulozi dominantnog lika Idina oca tijekom ispitivanja Sandera vene i virtuozno diskretno finalizira ulogu svog lika slomom kad uvidi da je Sanderova „zasljepljeno“ čista ljubav prema Idi ljubav, a njegova, zapravo po društvenim normama ispravna očinska brižnost, životni promašaj. Uvidio je to kad je shvatio da Sander ne vidi Idinu bolest ni kao izvanjsku manifestaciju tijela, jer je gledao samo u suštinu njenog bića, iz kojeg je vidio samo njeno blještavilo.
No, ljubavna priča Ide i Sandera je ono što je napravljeno virtuozno. Idina snena odsutnost, polako se uz spajanje sa Sanderom pretvarala u sve jasniju, nama sve prihvatljiviju usmjerenost prema odlasku u nepostojanje. Sanderovo viđenje Idine duše kroz igranje njezinih prstiju po tkanini na podu, kroz igru s propuštanjem svijetla kroz prste, i najvažnije, njegovim gledanjem kroz njene oči, odagnalo je sumnje da se samo oslonio na nju jer mu je bilo teško - on se samo iz prve potpuno zaljubio. Njeno tjelesno je vidio jednako lijepim, on nije vidio njene anoreksije, nego samo nježne i zamamne obline. Kruženje njenih prstiju po njegovu vratu, drhtanje njegova palca kojim joj dotiče usne dok su čelima naslonjeni jedno na drugo, dočarava njihovu ljubav. Među odličnim rješenjima prezentacije Sanderovog duševnog stanja, pored prikaza transformacije Idinog tijela u njegovoj glavi tijekom reminiscencija dok mu njeno stvarno fizičko stanje razotkriva njen otac, ističe se miješanje Idinog glasa sa Sanderovim mislima, koje opisuje njeno postojanje u njemu i nakon što je otišla.
Snagu filma ostvario je vođenjem glumaca i dinamikom radnje režiser Martin Skovbjerg. Film je građen na moćnom scenariju Eskila Vogta, fluidne radnje sa svega nekoliko akcijskih interpolacija koje odskaču, ali su amortizirane u tečnost filma. Lik Ide odigrala je vrlo dobro Angela Bundalović, po vokaciji umjetnička plesačica, s očima preosjetljive duše kakvu uloga zahtjeva, a lik Sandera odlično pjevač neo-romantičnog benda Jonas Holst Schmidt, čiju je naturščićku neiskvarenost režiser Skovbjerg očuvao. Oni su u ovoj psihološkoj drami oskudne naracije očima rekli gotovo sve, Jonas još češće zatvorenima. Što je ostalo, tišinom iza njihovih pogleda rekao je redatelj. Svi osnovni likovi, Sander, Ida i njezin otac, su višeslojni i u skladu s tim nam se emocije prema njima tijekom filma i mijenjaju, a s trajanjem radnje i dubljim uvidom u njihovu strukturu postajemo im svima sve bliži. Film nema glavnog lika. Iako većinu narativa, koji je oskudan, kroz usta aktera iznosi Sander, a modificira Idin otac, imamo dojam kao da je iznosi netko sa strane, blizak Idi kao i oni. Uz ostale redateljske postupke, jasno je da je Skovbjerg taj koji prezentira priču kao autorski voice-over. Glavni kut snimanja kamere, često neposredno iza Sandera tijekom priče, otkriva ipak Sanderovu vizuru kao predominantnu, te stoga njegov svijet - njegova ljubav - zauzima centralno mjesto pozornice. Ida pozornicom lebdi, a Kopenhagen, Idin otac i brat u pozadini, samo su kulise.
Posebnu kvalitetu i vizualni identitet filmu daje kamera Jacoba Møllera, koja nas pozicionira neposredno uz protagoniste čije disanje osjetimo, u sumornu atmosferu njihova okruženja koja postaje i naša. Melankolija i beznađe, koje strukturalno ocrtava kamera u većem dijelu filma, nisu ipak noseći elementi filma, nego vječna ljubav koja u tom okruženju neuništivo opstaje. Kamera ju uspješno prikazuje segmentima svjetlucanja, a protagonisti-ljubavnici dugačkim, sjetnim ili sretnim pogledima. Detaljima kamera odmiče fokus s protagonista i ostavlja nam prostor za istodobno promišljanje, a mnoštvo krupnih planova govore više od narativa. Uz to, pseudo-dokumentarističko snimanje iz ruke uz prirodno svijetlo sumornog Kopenhagena daje uvjerljivost, odagnava dojam iluzije. Vizuali su ipak u isto vrijeme lirični, i to ne manje u hladnoj viktorijanskoj sobi gdje otac ispituje Sandera nego na meko zaobljenom kamenju obala Sjevernog mora gdje dvoje ljubavnika završava. Zamućen prikaz, maglovite slike Sanderovih sjećanja tijekom ispitivanja ne potvrđuju se kao izraz njegove memorijske ili moralne nepouzdanosti koju insinuira stav Idinog oca i brata, nego Sanderovog doživljaja svijeta, vidne percepcije u vrijeme koje je živio s Idom. S druge strane oštar, jasno oslikan prikaz realnosti prazne sredine stana u kojem se odvije ispitivanje i plitki fokus likova kojima mizanscena naglašava njihove različite svjetove, u kontrastu su s duševnom obamrlosti Sandera. Elegantne scene ovog filma građene su i spajane tako da povremeno može biti nejasno što se događa, no za jasnu duhovnu interpretaciju dovoljan je opušten, intuitivan pristup gledanju i, posljedično, viđenju filma. Autentičnosti filma bitno doprinosi to što je priča ispričana bez melodrame.
„Kopenhagen ne postoji“ prikaz je ljubavi koji budi i izdiže dušu, patos bez patetike koji, usprkos prigušene svjetlosti, negira tragediju. Ispraćanje života u nestajanju odvija se nad-ljubavno, bez elegije jer kroz suze neuništivo svjetluca život vječne ljubavi. On je s njom i nakon što je otišla, a ona s njim. Veličanstvena je ovo priča jer opisuje nešto iznad ljubavi, nešto što jest, bitak. Neizreciv, i vječan. Neshvatljivo mnogima, ali tko ljubav pozna, zna po čemu je ovaj film malo remek-djelo.
Goran Miličević
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.