Staromodna ljubav u modernom svijetu
Romantična komedija za ljubitelje crnog humora. Petra Baranović piše o filmu Palo lišće.
Odsutnost modernih tehnologija ključ je jedinstvenosti posljednjeg filma Akija Kaurismäkija. Naslovljen Palo lišće, film pripada serijalu Proletarijat, kojeg obilježavaju likovi iz radničke klase te načini na koje oni provode svoje živote. Obzirom na velike promjene u stvarnosti od njegovog posljednjeg filma, redatelj se odlučio na vanvremenski pristup. U svrhu omogućavanja istinskog bijega od stvarnosti publikama, ali i kritike modernog društva i njihovih načina druženja, tehnologije u filmu su se bazirale na starinskim tranzistorima i telefonima s brojčanicima. Zabava se svodi na kino, koncerte i karaoke, kao i kućna druženja, dakle, sve ostalo je isključivo ljudsko.
Stilski, pa čak i fabularno, film ne odskače od ostalih Kaurismäkijevih filmova, i to je dobra stvar. Činjenica je da finski redatelj ima jedinstven pristup filmovima te se u svojih 40 godina karijere potrudio da to i potvrdi. Ovaj uradak je možda i njegov najpitkiji rad te savršen uvod za svakoga tko bi se želio upoznati s njegovim radom. Palo lišće prati ljubavni par u nastajanju, Ansu i Holappu, koji upadnu u vrtlog slučajnosti i nezgoda koje su uglavnom van njihove kontrole. Atmosferom dirigira suhi i crni humor koji nije stran nikome tko je pogledao barem jedan Kaurismäkijev film. Kadrovi su mirni i statični, gotovo opuštajući, a scenografija je bogata bojama koje nisu opstruirane već sjaje takve kakve jesu.
Vrijeme radnje smješteno je u moderno doba, čemu je dokaz to da likovi u filmu prate zbivanja vezana uz rat u Ukrajini, pa makar preko starinskih tranzistora umjesto preko interneta ili televizije. U stvarnosti, moderne tehnologije su omogućile brže i jednostavnije umrežavanje ljudi, kako iz prijateljskih i poslovnih, tako i iz romantičnih razloga. U filmu, likovi se služe internetom isključivo kako bi pronašli posao, a ne za stvaranje pravih, ljudskih veza. Kad se pogube, likovi traže jedno drugo na mjestima gdje su se zadnji put vidjeli ili pitaju prijatelje gdje bi mogli naći ovog drugog.
Jedna od glavnih primjedbi koje gledatelji, pa i kritičari, imaju na Kaurismäkijeve filmove je to da su mu likovi hladni i daleki, međutim, to je također stilski izbor. Unatoč stoičnosti, likovi su šarmantni i šaljivi, čak i ako se ne smiju. Palo lišće tu malo odskače od ostalih filmova iz njegova opusa, određena statičnost postoji, ali likovi su dinamični te uživaju u komedijama i usputnim razgovorima. Najbitnija stvar je da, unatoč njihovim prvotnim razlikama, pa čak i odbojnostima jednog prema drugom, gledatelji navijaju za Ansu i Holappu.
Stavljanje tehnologija u drugi plan prvenstveno je nešto što služi priči. Film bi vjerojatno bio mnogo jednostavniji da su likovi razriješili sve razmirice putem društvenih mreža, ali to nije u Kaurismäkijevom stilu. Konflikt je nešto što se moralo odigrati kako bi ljubav rasla, a zbog manjka tehnologija, napetost je mnogo veća. Likovi nemaju načina da saznaju što trebaju odmah i tada. Isto tako, Kaurismäki tim potezom poručuje publikama da malo žive u stvarnom svijetu, da iskuse stvarnu napetost, pa čak i da se malo izgube, jer sudbina je jača od dobrog signala.
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.