Što ako ne raspoznajemo tko su lovci, a tko lovine?
„Nakon lova“ (izvorno After the Hunt) naslov je koji uznemiruje, iako nam daje složenu priču pa i uzbuđenje potjere, Guadagnino nam sugerira da je to tek privid, da se narativna težina filma nalazi u onome što tek slijedi. Jasminka Jug piše o filmu „Nakon lova“.
Tik-tak, tik-tak, uz prijeteće otkucaje sata uvodni kadrovi prate par, jutro je, gledamo Juliju Roberts, budi se, bez žurbe obavlja jutarnju rutinu i izlazi. Michael Stuhlbarg tu je negdje ležerno se mota po stanu. Izgled stana skreće mi pažnju. Classy! Ne iznenađuje to zapravo, Guadagnino je i profesionalni dizajner interijera, ništa vezano za set design u njegovim filmovima nije slučajno. I dalje uz otkucaje: Julia je na sveučilištu, doznajemo, glumi profesoricu Almu, scene s predavanja, nekoliko rečenica koje ne završavaju misao, spominje se Kierkegaard, aha, Alma je profesorica filozofije. Tik-tak, tik-tak, i uvodna špica:
Bijeli Windsor Elongated na crnoj pozadini, lagani jazz. Tko zna je li za ovo trebao pitati Woodyja za dozvolu…
Početak filma uvodi nas u društveni milje glavnih likova. Alma Imhoff, cijenjena je profesorica filozofije na Yale-u, živi sa suprugom Frederikom, psihoterapeutom. Par je okosnica društvenog života kampusa, u njihovom otmjenom stanu organizira se otmjena zabava za šaroliko društvo, alati production designera ovdje su ključni, zorno nam ocrtavaju društveni status i image koji Alma i Fred projiciraju. Otmjeno ovdje znači da živite u stanu koji je generacijama u obitelji, da stolić dizajniran prema postulatima Bauhausa kombiniraju sa sofom iz perioda s prijelaza stoljeća, u kuhinji su još uvijek iste keramičke pločice i isti ormarići koje je koristila baka, ali uz njih su sada najnoviji gadgeti, sve je u toplim nijansama patiniranog mesinga. Kamera se kreće polako, zaustavlja se na egzotičnim suvenirima, slikama raznih pravaca, knjige raznih tema u svakom su kadru, sve svjedoči da domaćini pripadaju tzv. „white educated democrat“ miljeu. Otmjeno je i da Fred kuha i da se Alma ne opterećuje garderobom, ima stila, nosi jednostavno i skupo. Tu je Hank, Almin kolega i prijatelj, body language nam govori, nekada je bio i nešto više. Hank, kojeg pomalo neočekivano glumi Andrew Garfield i koji je sasvim neočekivano uvjerljiv u ulozi, nije odrastao sa srebrnom žlicom u ustima, vidimo to, maniri mu nisu suzdržani. Otmjeno je okružiti se ljudima raznih provenijencija, inkluzivnost se podrazumijeva. Otmjeno znači i da u takvom ambijentu Alma ležerno raspravlja filozofske teme, da je i profesor i prijatelj svojim studentima. Ok, rasprava je prejaka riječ za to što čujemo uglavnom se tu načinju velike teme, ili se s njima „malo šali“, Nietzsche je u stvari bio nazi, a Freud ženomrzac, to da je Alma profesorica na Yaleu više je dokaz dominacije kulture političke korektnosti i inkluzivnosti negoli njenih stvarnih znanstvenih dostignuća, debatira jedan od studenata, dovodeći u pitanje svoje šanse za akademsku karijeru obzirom da je „white cis man“. Svi su si jako fora jer se usude izjaviti takve stvari. Tu je i Maggie (Ayo Edebiri), PhD kandidatkinja u Alminoj klasi, afroamerikanka, gay, u vezi s nebinarnom osobom. Dakle, uklapa se. Nezgodno je jedino to što je iz obitelji koja je isfinancirala pola sveučilišta. Čini se da su Maggie i Alma izgradile poseban odnos. Almi godi Maggieno divljenje, a možda stvar i nije samo u tome, stručnim okom opaža Fred.
"He crossed the line" rečenica je koja pokreće glavni zaplet. U #MeToo eri dovoljno je izgovoriti te riječi pa da je jasno da će doći do tektonskih promjena u odnosima među likovima. Maggie se povjerava Almi očekujući bezrezervnu podršku, optužuje Hanka, ali odbija ući u detalje toga što se dogodilo. Alma je u škripcu, kandidat je za prestižnu poziciju stalne profesorice, a jedina konkurencija joj je Hank, naštetit će si koga god da podrži, uz to, sve skupa previše sliči nečemu uznemirujućem iz njezine prošlosti. Guadagnino, ne ide putem trivijalnog rasvjetljavanja događaja, radnja se razvija u lov u kojemu su svi likovi i lovci i lovine.
U fokusu ove #MeToo priče, nije ženski lik i njoj nadređeni muškarac i možebitni nasilnik, već su to dvije žene. Film dominantno prati Almu i Maggie i njihov odnos. Pomak od stereotipne podjele uloga ne znači da nema očekivanog zapleta. Moć ne poznaje rod, spol, muško, žensko ili one treće, moć je moć i podložna je zloupotrebi kako god da je otjelovimo. Kroz film se provlače krupni planovi u kojima naizmjence vidimo Almine i Maggiene ruke, iste geste, isti lak za nokte, na momente smo zbunjeni koje su čije ruke. Asocijacije variraju od toga da one uprizoruju jedan polarizirani lik sa stranama koje se istodobno privlače i sabotiraju, do toga da se kroz njihov odnos raskrinkava mit o ženskoj solidarnosti: iste su, obje su potencijalne žrtve, ali obje i podliježu pred vlastitom sebičnošću bez obzira što to čini drugoj.
Radnja se raslojava do te mjere da postaje prije svega okvir za plasiranje stavova i opservacija. Maggiena doktorska radnja istražuje fenomen nazvan Performativ discontent, termin označava javno iskazivanje nezadovoljstva, koje je primarno prezentacijsko i bez stvarnih namjera za konkretnim djelovanjem. Godina je 2019., usred smo prvog Trumpovog mandata, milje kojem glavni likovi pripadaju, akademski, kulturno nadmoćni, tip je elitizma koji je, kako mnogi analitičari tvrde, umnogome pridonio usponu Donalda Trumpa. Likovi u filmu su oličenje liberalne klase koja govori o inkluzivnosti, ali istovremeno živi daleko od svakodnevice većine Amerikanaca. Rasprave o Nietzscheu u otmjenim stanovima, s egzotičnim suvenirima i dizajnerskim namještajem, ocrtavaju nam paralelni svijet u kojem se demokratska elita zatekla gubeći dodir s onim što u političkom diskursu zovu „bazom“. Maggie svoj identitet traži u kritičkom odnosu spram liberalnog establišmenta, no, stvari nisu tako jednostavne, u jednoj od ključnih scena Alma će i Maggien život nazvati pozom: dijete je bogatih roditelja, a živi u jeftinom stanu, u vezi je s osobom s kojom ima malo zajedničkog ali kroz koju prezentira svoju inkluzivnost. Što to ona, i kome, želi dokazati?
Dosta prostora film daje i generacijskim razlikama spram spremnosti na kompromise i poteškoće u postizanju profesionalnih ambicija. Scene filozofskih debata uvijek prikazuju Almu kao energičnu i involviranu, dok su studenti pasivni, na granici nezainteresiranosti ili pak krajnje pragmatični. U scenama, u kojima Alma relativizira nužnost iznošenja u javnost cijelog slučaja, a sve s argumentom da će si time Maggie samo uništiti šanse za karijeru, vidimo u stvari Almu koja tu opravdava samu sebe i svoje kompromise, ali vidimo i to da se je Maggie lako odreći akademske karijere kad je uložila malo, određena ravnodušnost kad govori o svom PhD radu govori nam da je i to samo poza, da stvarni znanstveni nerv ne posjeduje.
Film je krcat temama i referencama, unatoč zanimljivim, a ponekad i zabavnim opažanjima, količina svega film čini zamornim. Dojam otežanosti prenosi se na gledatelja i zvukovima koji prate scene, i glazbom. Autorski duo koji potpisuje zvuk i muziku pisanu za film, Trent Reznor i Atticus Ross, odradio je odličan posao za Guadagninov film Challengars, koncept za koji su se odlučili u ovom filmu povremeno je zbunjujući. Posebno se to odnosi na prečest motiv otkucavanja sata koji sugerira prijetnju na razini koja nije kompatibilna s radnjom pa se sve čini pretjeranim i banalnim. Ovo je tip filma gdje je gluma presudna. Julia Roberts je odlična, nažalost pojedini dijelovi scenarija su nategnuti i ti kvare ukupan dojam. Michael Stuhlbarg, očekivano izabran za ulogu, više je nego očekivano izvrstan, njegov lik, Frederik, neka je vrsta voiceover-a, njegove reakcije tumače ponašanje likova iz druge perspektive, filmu daje kompleksnost i nužnu dozu humora.
Film završava svojevrsnim antiklimaksom, vidimo glavne aktere 5 godina nakon, promjene su tu ali ne i katarza. Kako bi je i bilo? Katarze nema ako su nam posljedice i kompromisi OK i komotno možemo dalje. Početak je 2025. godine, Trump je opet tu. U jednoj od zadnjih scena Alma gleda vijesti o požarima u LA-u: „Užas.“, kaže i odlazi dok se na vijestima, koje sad više nitko ne sluša, najavljuje da META ukida provjeru podataka i ulaganja u DEI (diversity, equity, and inclusion).
Oni prijeteći otkucaji sada više zvuče kao besciljno i monotono kucanje, kao kucanje sata u nekoj davno napuštenoj kući. Najava je to bila, i upozorenje, na narative koji tek slijede…
Osobno bi za kraj odabrala scenu u kojoj Frederik kaže: „Proći će, neka druga katastrofa će se dogoditi, i sve će biti zaboravljeno.“ Guadagnino se pak odlučio za jedno naglo: „Cut“.
Jasminka Jug
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.