Autentičnost bez pokrića
Tematiziranjem odnosa između južnjačkog grubijana i uzornog dječaka film "Joe" nas uvodi u egzotičan svijet civilizacijskih otpadnika.
AUTORICA: Maja Valentić
Baveći se skupinama čiji društveni položaj ne dijele, filmaši se suočavaju s iznimno odgovornim i zahtjevnim zadatkom. Primjeren pristup uključivao bi stavljanje u poziciju Drugih, sagledavanje stvarnosti iz njihove perspektive, tretiranje s poštovanjem. Nažalost, često se događa da ih, nenamjerno ili kalkulantski, autori vrednuju iz svoje, osjetno moćnije i privilegiranije pozicije, prikazujući ih nepomirljivo drugačijima, a time i inferiornima. Čini se da smo u slučaju filma Joe, smještenog na američki jug, prepušteni u sigurne ruke – knjigu prema kojoj je film snimljen, napisao je autentični južnjački autor Larry Brown; potpisnik scenarija, Gary Hawkins, autentični je poznavatelj Browna, a jedan od glavnih glumaca (Gary Poulter) bio je autentični južnjački beskućnik i alkoholičar.
Dvosatni film sporog tempa pruža nam iscrpan uvid u svakodnevne aktivnosti naslovnog protagonista. Joe (Nicolas Cage) zapušteni je, istetovirani južnjački grubijan mračne prošlosti, mrka i umorna pogleda, koji usto puno pije i puši, vlasnik je opasnog psa, hoda bosih nogu po mokrom betonu, uzima zmiju golim rukama, truje i siječe drveće, nosi pištolj u džepu, posjećuje prostitutke, sam si vadi metak iz ramena... No, on nije tek divljak, on je plemeniti divljak vječito razapet između Dobra i Zla.
Njegova je mekša strana osobito naglašena u interakciji s vrijednim i požrtvovnim dječakom Garyjem (Tye Sheridan) koji radi za njega kako bi prehranio disfunkcionalnu obitelj te si osigurao budućnost u surovom, besperspektivnom okružju. Iako mu je Gary inspiracija za izbjegavanje osvete i nasilja, Joe će se, kako bi zaštitio dječaka, takvom ponašanju ipak vratiti što neće proći bez tragičnih posljedica.
Čini se da bi zbližavanje Garyja i Joea trebalo biti okosnicom filma, no u filmu se utapa u sporednim rukavcima priče; naznačuje se, ali ne i dublje razrađuje. U želji da se bavi pitanjima većima od života, da barata snažnim metaforama i simbolima, da nam ponudi niz naturalističkih prizora iz svakodnevice aktera te učestale prikaze impozantnih šumovitih krajolika, film zanemaruje likove, ne uspijevajući stvoriti izgrađene karaktere. Kao jedino objašnjenje za određene postupke likova nameće se njihova “autentična primitivnost” i “urođena problematičnost”. Autori su u ovom slučaju preuzeli izvana nametnute romantične konstrukcije o marginalnoj skupini (u koju neki od njih i sami pripadaju), nastojeći nam pružiti uvid u određeni način života, navodno egzotičan, poseban i zanimljiv jer u zapadnom, civiliziranom svijetu više nije prisutan.
***
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.