Prigušena noćna mora
Dok narativna premisa "Miss Violence" ne nudi ništa novo, nov je način na koji je Avranas vizualno izgradio priču.
AUTORICA: Ines Biškić
Važnu ulogu u Miss Violence, drugom igranom filmu grčkoga redatelja Alexandrosa Avranasa, imaju boje i tišina. Pastelno plesnu rođendansku proslavu ledeno hladno prekida skok s balkona jedanaestogodišnje djevojčice. Kako se s tim nose ostali članovi obitelji? Uskraćujući nam dijaloge i bilo kakvu provalu emocija, Avranas nas prisiljava da kao jezične znakove čitamo poglede u pod ili u stranu, oksimoronske detalje noža i sladoleda, rane i modrice. Nezdravu, bolnički sterilnu atmosferu fiksira izostanak jarkih boja u korist provodnih žućkasto-bijelih tonova. Redatelj također potiče gledatelja da sam raspliće zakukuljenu mrežu obiteljskih odnosa. Da će se iza zaključanih vrata naći obiteljsko nasilje, incest i pedofilija može se naslutiti već u pastelnom otvorenju, ali tek u otprilike trećoj četvrtini filma može se sa sigurnošću uperiti prst u krivca za obiteljsku tragediju. Promjenu u stopu prati kamera koja prvo više skriva nego otkriva, a zatim je posve voajerska.
Dok narativna premisa ne nudi ništa novo, nov je način na koji je Avranas vizualno izgradio priču. Velika dramatičnost i jaka stilizacija postignuti su tako što filmska mizanscena često podsjeća na pozornicu zbog česte upotrebe optimalne točke gledišta popraćene statičnom kamerom u trenucima sučeljavanja protagonista, najčešće za kuhinjskim stolom. Naoko proturječna realističnost posljedica je tog istog frontalnog pristupa koji proizvodi potpuno klaustrofobičan učinak – dok imamo osjećaj da je stan premali za tako brojnu obitelj, i mi smo stisnuti u kuhinju, dnevni boravak ili spavaću sobu pa i ne birajući ulazimo u najintimniji prostor grčkoga nukleusa i iako nam je nelagodno, prisiljeni smo gledati ih u oči, sudjelujući u njihovoj tragediji epskih razmjera (na suvremen način). Jedina kružna vožnja kamere izvrsno je odabrana u sceni pljuskanja sina podjarujući dojam unutrašnje napetosti i ugroženosti. U natjecanju bijele i crvene nasilje se još jednom pokazuje rješenjem. Efektno zatvaranje filma scenom zatvaranja vrata donosi neohrabrujuću tezu da je iz kruga nasilja teško izaći.
***
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.