Beskrajna banalnost ljubavi
Način na koji "Adèlin život" sagledava ljubav ne donosi nikakav novi uvid u ljudske odnose.
AUTOR: Dario Dević
O filmu Adèlin život već se puno toga zna: nagrađen je kanskom Zlatnom palmom za redatelja i glavne glumice, traje tri duga sata od čega dobrih trideset minuta zauzimaju prikazi eksplicitnog seksa dviju djevojaka, film je krvnički posvađao svog autora i zvijezde, pojavio se već na desecima popisa najboljih... No to je prije svega film koji pretendira biti pričom o ljubavi, o evoluciji i dezintegraciji odnosa između dva ljudska bića. I na tom planu spektakularno ne uspijeva.
Zašto? Zato jer je ovdje ta priča u suštini neizmjerno zamorna i banalna. Dobrodošli na planet Zemlju, gdje se ljudi upoznaju, zaljubljuju, seksaju, jedu, spavaju, gdje strast polako zamjenjuje navika, naviku rutina, rutinu tenzije, a tenzije katkad uzrokuju kraj. Ljubav se, kao i sve ostalo, rađa i umire, a činjenica da se ovdje radi o ljubavi između dvije lijepe lezbijke ne čini je inherentno interesantnijom od bilo koje druge ljubavi, ma koliko to redatelj priželjkivao. Način na koji Adèlin život tu ljubav sagledava ne donosi nikakav novi uvid u ljudske odnose (poput, primjerice, Linklaterove trilogije koja je ove godine završila filmom Prije ponoći) niti ih pokušava prikazati iz nekog malo inovativnijeg kuta (kao što to nadolazeći Her Spikea Jonzea već svojom premisom najavljuje).
Jednom kad mozak shvati da gleda jednu zaista ni po čemu posebnu ljubavnu priču, polako mu sviće da su i drugi detalji filma podjednako frivolni. Kamera se junakinjama postavlja iznimno blizu ne bi li atmosfera bila intimnija. Adèle čitavo vrijeme nešto (ili nekoga) žvače, što valjda simbolizira njezinu nesputanu strast za životom. Zaboga, u jednom trenutku safičke družice doslovce vode razgovor o srkanju dagnji, što je metafora toliko teška i očita da mi se, dok je se prisjećam, naježila duša. Trajanje od tri sata, osim što uzrokuje probleme s ritmom u sredini filma gdje se ciklus žustri seks – spori razgovori bez ikakvog značajnog učinka ponavlja triput zaredom, ima intenzivan okus redateljevog udovoljavanja vlastitoj taštini. Čak i ako je načas zavarao kanski žiri i nekoliko kritičara, njegov film vrijeme neće upamtiti kao značajnu lamentaciju o ljubavi i njezinom kraju, već kao onaj trosatni film o lezbijkama. A to, nažalost, ne ide na ruku ni njemu, ni filmu, ni lezbijkama.
***
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.