Buđenje u noći
Sve dok uporno nastojimo držati kontrolu u svojim rukama, nesvjesni da je uopće nemamo, stvari se najčešće ne pomiču s mjesta, osim na gore. Den Skyldige (r. Gustav Möller, Danska, 2018.) Piše: Ivana Fištrek
Buđenje u noći
Den Skyldige (r. Gustav Möller, Danska, 2018.)
Sve dok uporno nastojimo držati kontrolu u svojim rukama, nesvjesni da je uopće nemamo, stvari se najčešće ne pomiču s mjesta, osim na gore. Ključ je, dakako, u procesu osvještavanja, ali taj ključ nije jednostavno pronaći.
U psihološkom trileru, prvom cjelovečernjem filmu mladog danskog redatelja Gustava Möllera, radnja se u kontinuitetu odvija unutar svega dvije prostorije dispečerskog centra hitne službe u Kopenhagenu. Asger, policajac privremeno degradiran na dispečerski posao, preko volje preuzima rutinske pozive. Čuju se glasovi onih koji zovu za pomoć, ono isto što čuje i sam Asger. Kako ih se ni u jednom trenutku ne vidi, gledatelj još više pažnje usmjerava na ono što govore. Kroz Asgerove reakcije na ono što čuje(mo), dodatno se gradi odnos spram izgovorenoga.
Međutim, pred nama se postepeno razotkriva i sam Asger. Nizom krupnih planova i detalja njegova lica, oka, ruku, kao i na osnovu tona njegova glasa, gledatelj stječe prve dojmove o njemu i njegovom psihološkom stanju. Slika o njemu se gradi i putem njegove interakcije s kolegama, no oni su vizualno prezentirani kao manje važni, poput šefice smjene koja stoji pored njega, a ne vidi joj se lice. Povrh toga, ni u jednom trenutku pozivatelji nisu prisutni u filmu osim glasom, iz čega proizlazi da je bez obzira na vrlo napetu priču „s druge strane žice“, Asger taj kojeg treba pratiti.
A što se događa s njim? Nakon što ga nazove Iben, on se sasvim preusmjeri na njezin slučaj otmice, smatrajući kako je dostojan njegovih istražiteljskih sposobnosti. I od nezainteresiranog čovjeka s početka postaje obuzet tom otmicom, nastojeći kontrolirati sve krake istrage. Da bi to učinio, on prelazi ne samo svoje ovlasti, već zaobilazi i zakonsku proceduru. Pomalo očajan, a istovremeno željan da spasi jadnu ženu, on je sve manje uravnotežen, a njegove reakcije su sve ekspresivnije. No, kako se slaže mozaik Ibeninog slučaja, slaže se i pozadina Asgerove degradacije. Ibenina drama katalizator je za Asgerovu unutarnju moralnu dilemu. Očekuje ga suđenje za ubojstvo mladog kriminalca na dužnosti, na kojem bi kolega trebao lažno svjedočiti u njegovu korist. No želi li Asger doista takav razvoj situacije?
Kao čovjek sustava, koji je radio na prvoj liniji obrane od kriminala i tako imao uvid u kojoj je mjeri sustav (ne)učinkovit u kažnjavanju, njega muči pitanje preuzimanja pravde u vlastite ruke. Počinio je ubojstvo osjećajući da je to čin pravednosti. Međutim, može li se činjenjem zla postići dobro? Može li se s potpunom sigurnošću znati što je pravo, a što krivo? Asger pomažući Iben istovremeno traga za odgovorima na ova pitanja. Suočen s time da su njezine ruke „prekrivene krvlju“, da je istina suprotna od onoga što mu se isprva činilo, u trenutku kada tanka nit njezina života ovisi o njegovoj reakciji, on osudu ipak prepušta nekom drugom i odlučuje zauzeti se za njezin život. I to tako što priznaje njoj, ali i svima ostalima, vlastiti čin ubojstva. I tek u tom trenutku postaje miran. I svoj. I možemo zaključiti da kakav god sustav bio, pojedincu ne preostaje drugo nego preuzeti odgovornost samo i jedino za vlastita djela. A nije li baš to dobar temelj za neki bolji svijet? Zvuči jednostavno, baš kao što jednostavno i dobro, ili jednostavno – dobro, djeluje ovaj Möllerov prvijenac.
Ivana Fištrek